3. POLAZAK NA PUT
Rano je jutro. Sunce se još nije pojavilo na istoku, tek se stidljivo pomalja njegov užareni purpurni krug. Ptice u lugovima već
dižu graju.
Cveta nosi veliki zavežljaj i kroz prolaz u ogradi ulazi u Ozrenkino i Zavišino dvorište.
- Renkaaa! – viče. - Jeste li budni?
Iz zadnjeg dvorišta, iz šupe u kojoj stoji kočija, javlja se Zaviša.
- Kako da ne budemo budni – gunđa. - Gotovo da nismo ni
spavali. Dete nam ide od kuće, kako da spavamo.
- Ih, Zale, pa vratiće se – uzvikuje Cveta.
- Jes, lako je tebi, ne ispraćaš svoje dete.
Cveta se neugodno lecne i progut a reč koja joj je već bila na
jeziku.
- Nemoj tako, Zale. Znaš da je Miloš moj isto koliko i Brančetov.
Mi smo ga podigli. Naš je jer smo mi tako hteli.
Zaviša uviđa da je pogrešio. - Oprosti, Cveto. Znam da su te moje reči pogodile, a nisam to želeo. Hteo sam samo da kažem koliko
mi je teško što ispraćam svoju miljenicu u tuđi svet.
- Znam, Zale, da ti je teško i da ti je svako kriv i da bi svakog
hteo da ujedeš, ali, obuzdaj se. Vratiće se Vedrana i veća i pametnija i lepša nego što je sad. Videćeš.
- Ma znam, al' kako ću bez nje dok se ne vrati – reče Zaviša
gorko, krišom brišući suzu.
- Pa pozabavi se malo Darom i Tijanom, a naročito Renkom,
vreme je da imate sina – našali se Cveta.
- Jeste vreme – ozari se Zaviša. - I imaćemo ako bog da. Dvojicu
odjednom.
- Bogovi nek te čuju – reče Cveta bez zavisti u glasu.
Odozdo, od Jaska, začu se topot konja i pojavi se Branilo vodeći
dva prelepa belca.
- Morao si njih da uzmeš! - pobuni se Zaviša. - Pa ne idemo tamo da se pokazujemo.
- Pokazaćemo se bogami – reče Branilo. - Imamo i čime. Pogledaj ih! Belkini potomci. Sećaš se kad smo doveli Belku i Vranku?
- Kako se ne bih sećao – odgovori Zaviša. - Ne videsmo od tada
24