29. VODA NE MIRIŠE
Dok su silazili stazom Ratko je odmah procenio gde bi mogao
da bude izvor i nije se prevario iako odavno nije bivao u sličnim
krajevima. Badalj jeste uzvišenje, mislio je, ali je ovo ipak ravnica,
nema pećina, znači nema krečnjaka, zemljište je drugačije pa se i
vode vladaju po drugim zakonima.
Do izvora se silazilo u uvalu strmih strana. Izvor je bio ispod
jednog granatog javora iako je ovo hrastova šuma. Voda je tekla
kroz drveni žljeb koji je neko tu zabo u zemlju sa strane uvale koja
je tu ko zna kako nastala. Voda je punila šuplju kladu ispod drvenog žleba i iz nje oticala tankim potočićem koje se malo dalje širilo
u jezerce. Branilo dovede konje do tog jezerca i konji stadoše žudno da piju. Ratko je punio tikve koje su poneli vodom za piće. Dobro je što ima odvojeno pojilo za stoku, mislio je, i hladovine za
plandovanje ovaca. Sad im runo još nije veliko; Živko ili neko drugi
se setio da ih ošiša pre nego što su ih dali Branilu, ali kad im runo
naraste i ogreju vrućine, boravak na suncu biće za njih pravo
mučenje.
Kad su se konji napojili i Ratko napunio tikve pođoše strmom
stazom ukopanoj u stranu jaruge do ravni na kojoj su bili Miloš i
ovce. Ratko je Razmišljao da li bi ovce same pronašle vodu da im
on ne pokaže.
- Ne brini, Ratko, ovce će same pronaći vodu – reče mu Branilo
i tako ga oslobodi daljeg razmišljanja o tome.
- A ako ne nađu?
- Ako ne nađu, ti ih odvedi, ali naći će, životinja je to, namirisaće.
Voda ne miriše, htede da primeti Ratko, ali bi to vodilo daljem
beskorisnom razgovoru pa oćuta.
238