so kojim beše zgusnuta, a sve je bilo posuto sitno seckanim lišćem
začinskih biljaka.
- Oho, ovo je bogovska juha! - uzviknu Zaviša.
- Trudili smo se - reče Dara. - Nemojte se samo prejesti, ostavite mesta i za jagnjetinu.
- Je l' vi to nešto slavite?- upita Branilo.
- Slavimo, Branče, i vi i mi. Deca su nam se vratila posle tri
godine - odgovara mu Dara.
- Pa da, tako je - klimnu Branilo glavom i zadovoljno se
nasmeši. - Slavićemo i kod nas kad dođete u Gradinu.
- Doći ćemo u travnju – reče Dara – ali tada ćemo slaviti nešto
drugo.
Šta to? - pita Branilo.
- Očekujem da se Cveta dotle porodi, ako budeš valjan.
Cveta porumene i spusti oči.
- Naravno da ću biti. I nadam se da ćete sigurno doći.
- Branče, dođi da ti nešto pokažem - reče Živko Branilu kad su
završili obed i kad Milena poče sklanjati suđe.
Živko pođe prema ulazu u šumu i Branilo krete za njim. Tamo
se sa leve strane videla ograda nekadašnjeg konjskog dvorišta. Uz
nju je bio dograđen tor za ovce u kome je bilo neveliko stado od
petnaestak ovaca.
- Ovo je tvoje stado - reče mu Živko. - Imaš šest ovaca i šest
šiljegica. Od dva ovna jedan je šilježe. Za početak sasvim dovoljno.
Dogodine će biti dvostruko veće, ako ih Ratko bude pazio kako
treba.
Ovce su bile lepe, kao umivene. A runo im se sijalo na suncu.
- Nema nijedna crna – primeti Branilo– a ja volim šareno stado.
Znam da se u pesmama peva o belom stadu, ali ja volim šareno.
- Čekaj da se na proleće ojagnje, sigurno će biti i neko crno
jagnje – nasmeši se Živko.
- Od čega to zavisi? - upita Branilo.
- Bog zna, uglavnom znaš i sam da se u svakom stadu pojavi i
po neka crna ovca.
- Samo u ovom nema.
- Zato što sam ja birao samo bele jer znam da će biti crnih
jaganjaca, uvek je tako. Uglavnom, Ratko ujutru može da ih tera.
226