jem o nečemu što ide na račun sela. To mora Skupština da odluči.
„Pa onda neka tako bude“, reče Zaviša.
„Čuo si, Ratko“, reče Branilo, „zahtev za platu iznećeš pred
Skupštinu, najbolje unapred da posle ne bi bilo nesporazuma, pa
neka selo odluči.“
- Ma ne brinite deco, neću vam tražiti novac, šta bih s njim.
Biće mi dosta da me trpite i hranite preko zime iako ništa ne
radim.
- Ali, to se podrazumeva! - uzviknu Branilo. - Samo, to ne može
biti plata, ni mi ostali zimi ne radimo, a ipak jedemo.
- E, pa onda, neka bude kako skupština odluči - reče Ratko. Kad stupam na dužnost?
- Odmah - odgovori Branilo. - Budi spreman da pođeš s nama
kad se vratimo iz Vilingora. Treba da svratimo kod Živka na Miroč
da preuzmeš stado i da ga doteraš do Gradine.
- A da li ću znati? Ja nikad nisam bio u Gradini.
- Znaćeš. Pratiće te Miloš na konju.
- Zar on neće da se vozi s vama?
- Može i da se vozi. Ali, konj mu je tamo. Red je da ga vrati u
Gradinu. A mislim i da mu je tako udobnije.
- Ako zna da jaše, onda svakako jeste.
- Jaše još od pre nego što je otišao u Vilingor.
- On je sad već veliki dečak. Koliko mu je godina?
- Deset puni ovih dana.
- A izgleda kao da ima petnaest.
Branilo se razdragano nasmeja.
- Pa dobro, ne baš toliko, ali izgleda kao da je bar dve godine
stariji.
- Neka je živ i zdrav.
Ratko se prekrsti i pogleda prema nebu.
- Ratko, nadam se da nećeš pokušavati da nas preobratiš u
krišćane - reče Branilo.
- To niko ne može da vam učini na silu ili na prevaru, pa ni ja.
Ne verujem ni da će ovce slediti moju veru.
- One sigurno neće, vera nema veze sa pašom.
202