(I) 1. BADALJ
Pođoše Branilo i Zaviša jednoga dana da projašu okolinom. Bio
je travanj, doba godine kad sve buja, kad ispod svakog kamena
kulja trava kao voda iz vrela. Krenuli su od Gradine u pravcu jugozapada, prema planini Kosmaj koja se nazirala u daljini. Zemljište je bilo uglavnom ravno, blago zatalasano, ispresecano
plitkim jarugama kroz koje protiču potoci i rečice. Svi oni se na
kraju sastaju u Dunavu prateći njegov tok sve do mora u koje se
utapaju zajedno s njim.
- Vidi, Zale, kako je zemlja ovde plodna! -uzviknu Branilo
pokazujući Zaviši polje na kome je bujala mlada pšenica.
- Pšenica je ista kao i naša iako je na brdu.
- Ma, meni se čini da je još i bolja, zemljište je rastresitije - reče
Zaviša mrveći grudvu zemlje u šaci.
- Vidi!
Otprilike na pet sati hoda, levo od jaruge kojom su jahali ugledaše uzvišenje u obliku badlja. Strane brda behu obrasle gustom
hrastovom šumom kroz koju se videlo nekoliko stazica sa životinjskim tragovima.
- Hajdemo, Branče, da vidimo šta je na brdu - reče Zaviša.
- Pa vidiš šta je, šuma kao i ovde, šta bi drugo bilo.
- Ja bih ipak da pogledamo šta se vidi odozgo- bio je uporan
Zaviša.
- Dobro, hajde, neka ti bude - složi se Branilo.
Šta se zateže k'o mlada, kad znam da i on umire od želje da vidi
šta ima gore, pomisli Zaviša. Bili su susedi i drugovi od malena i
znao je Branila kao čoveka koji uvek želi da sazna više o svemu.
Pođoše jednom zečijom stazom uzbrdo. Posle kratkog
vremena izbiše na širok proplanak koji se prostirao čitavom širinom brda. Sad Branilo shvati da su samo strane brda šumovite, a
da na vrhu, na širokoj zaravni, raste gusta brdska trava.
Branilo baci pogled na sve strane. Vidik se prostirao sve do
Rudnika, čak su se i Gledićke planine nazirale u izmaglici. Videli su
se Bukulja i Venčac na jugu, a Kosmaj i Žrnov su izgledali tako blizu da se činilo da ih možeš dohvatiti rukom.
- Vidi, Zale – uzviknu Branilo – pa ovo brdo je iste visine kao
179