38. MILOŠ KAO LESNIK
Zima u Karpatima zna da bude oštra i surova. Zalede se vode,
izmrznu travke, ostane samo gola zemlja. Tada jeleni, divokoze,
zečevi, veverice, krtice i ostali biljožderi nemaju hrane i moraju
silaziti u sela da je traže kod ljudi. Šuma opusti što je znak vukovima da i oni moraju sići u sela u potrazi za hranom. Prva su na
udaru bliža banatska sela, ali ih seljani naoružani motkama,
sekirama, ali i kopljima i strelama teraju sve dalje i dalje dok ne
dođu do Dunava. Ako je zima dovoljno jaka i Dunav zaleđen, oni
po ledu prelaze na drugu stranu i napadaju stoku, ali i ljude u podunavskim selima.
Sada su se zaustavali na banatskoj obali naspram ušća rečice
Jazak, pored koga se nalazi veliko selo u kome mora biti i mnogo
stoke. Nikakvog utvrđenja tamo nema što znači da će lov biti lak.
Suri podiže glavu prema mesecu i urliknu. Ostalih dvanaestoro
ga je pratilo u horu. Na taj način su dozivali Šumnika ili Lesnika,
šumskog duha, svoga zaštitnika. Krajičkom oka Suri opazi da im se
sa druge obale, od strane Jaska, primiče biće plavih obraza,
čupavih obrva i buljavih očiju. Brada mu je duga i zelena. Preko
leđa nosi dugačak kožuh od medveđeg krzna. Na glavi ima rogove
i na nogama kopite, ali, ne korača njima po ledu, već lebdi na dva
pedlja iznad leda. Iako je mesec u punom sjaju, njegova senka se
ne vidi.
Suri spusti glavu.
- Lesnik – obavesti ostale pokazujuči im njuškom.
Svi vukovi pogledaše Miloša, jer to je bio on u obličju Lesnika.
Lesnik dolebde do Surog iza koga su stajali ostalih dvanaest
pripadnika čopora.
- Deco moja – započe lesnik dubokim glasom koji je odzvanjao
i podrhtavao u zimskom vazduhu.
- Znam da ste gladni i na sve spremni da dođete do hrane, ali,
moja je dužnost da brinem o vama i da vas štitim od opasnosti.
Zato sam odlučio da vas zaštitim od ljudi koji su spremni da vas
sve postreljaju štiteći svoje životinje. Zato sam za vas tražio od
njih nešto hrane, koja če vam za sada utoliti glad, ali odmah, čim
utolite glad, morate ići dalje. Sledite me!
167