- Hvala Gospodu! - reče Ratko.
- Oče Ratko – osmeli se Miloš – mogu li da te pitam nešto?
- Pitaj, sinko – reče Ratko.
- Jesi li ti monah?
- A otkud ti znaš za monahe? - iznenadi se Ratko.
- Imamo u učilištu jednog... oca Teofila. On nas uči staroslovenskoj veri.
- Krišćanski monah, a uči vas staroj veri? - čudio se Ratko.
- Da, kaže da je to naučio iz knjiga u manastiru – potvrdi Miloš.
- Ja... jesam monah – potvrdi Ratko – ali nisam bio u manastiru;
zapravo jesam, ali vrlo kratko, koliko je trebalo da se obave neke
uobičajene radnje. Ja sam monah pustinjak-isposnik. Zavetovao
sam se na devetogodišnje isposništvo. Dosad je prošlo tri godine,
znači, još šest.
- I šta ćeš posle? - upita Boriša. - Da se vratiš kući?
- Ne znam šta ću – reče Ratko. - Kod kuće nemam nikoga. Svi su
pomrli od čume (čuma - zarazna bolest, kuga). Zemlju su preuzeli
drugi tako da ne bih imao od čega da živim. Najbolje da ostanem
ovde.
- Možeš da dođeš kod nas, oče Ratko – javi se Miloš. - Reći ću
tati da te pozove.
- Hvala ti, sinko, ali... Šta bih ja radio u Gradini? Ni tamo
nemam nikog, kao ni u Poreču.
- Imaš nas, oče Ratko – reče Stana.
- A hoćete li mi dozvoliti da se molim Bogu na svoj, krišćanski
način?
- Pa to je tvoja stvar na koji ćeš se način moliti. Svako se moli
kako njemu odgovara. Ko zna, možda ćemo i mi postati krišćani
jednoga dana. Svi oko nas su već primili krišćanstvo – reče Boriša.
- Ma šta pričaš, Borko! - uzviknu Stana. - Znaš da deda Dobrota
bukad ne bi pristao na to.
- Dobrota ne bi – složi se Boriša. - Ali, sad je Branilo starosta. A
koliko vidim, Miloš bi rado prihvatio krišćanstvo. Je l' tako, Miloše?
- Većina mojih drugova iz učilišta su krišćani, sve naše velmože,
većina sela oko nas; zašto da se mi izdvajamo? Pogotovo ako to
starim bogovima ne smeta. Mi možemo i dalje da im prinosimo
darove, to krišćanskom bogu neće smetati.
153