- Tako je, Rojla. Žene kad boje odeću znaju koliko će čega staviti da bi dobile određenu nijansu.
- Moja baba stavlja i koprive zajedno sa lukovinom – reče Flora.
- To tvoja baba hoće neku nijansu žute, zato stavlja koprive –
reče Ljuba.
- Pa da, onda ova crvena nekako oživi nije onako mirna i
dosadna kao od same lukovine – objasni Flora.
- E, dobro, deco, danas smo bili korisni i dosta smo naučili.
Hajde sad da odnesemo mrkvu u kolica, pa možemo da se igramo.
Devojčice ne mogu same pa očekujem da im dečaci pomognu.
- Ja mogu sama – reče Velinka i podiže svoju kotaricu na rame
bez ikakve muke. Ravijojla pokuša isto, ali zamalo joj kotarica ne
pade na zemlju. Miloš joj pritrča, prihvati kotaricu i podiže je sebi
na rame.
- Hajde sa mnom! - reče Ravijojli.
- A ja? - upita Flora koja tako odjednom osta bez svoga para.
- I ti – reče Miloš.
Milan, Ivan i Srđa takođe uprtiše svoje kotarice i pođoše za Milošem. Za njima su išle i sve devojčice zajedno sa Ljubom, da budu
tu ako zatreba. Kad su istovarili svoj teret u korpu na kolicima ona
je bila skoro puna.
- Hoće li nam biti dovoljno ovo šargarepe? - upita se Ivan
naglas.
- Hoće, Ivane, koristimo je samo za kuvanje da da ukus jelu,
nećemo je jesti presnu. Hajdemo sad da se igramo!
- A kolica da ostavimo? - upita Miloš.
- Doći će Radoš za njih, ne brini. Ionako niko od vas ne bi mogao ni da ih pomeri.
- Ko kaže! - uzviknu Milan, dohvati ručke i pomeri kolica za
jedan korak, stenjući.
Pusti to, Milane! - zapovedi Ljuba.
- Znamo da si jak, ali čak ni ti ne bi mogao da ih odvezeš u zamak ovako natovarena.
131