razloga opisuju i kao beli ili bleštavi. Umilnog su glasa, večno
mladi i nevidljivi običnim ljudima i grešnicima. Ima ih koliko i ljudi,
jer svaki čuva „svog“ čoveka. U ruci obično nose mač, iako iz
predanja nije jasno da li ga i u koje svrhe koriste. Znam da ni
anđela niste videli, iako je on uvek tu, sa vama.
- Gde? - uzviknu Flora.
- Tu, Floro, pored tebe. Bdi nad tobom i čuva te. Svako od nas
ima svoga.
Deca se pažljivo razmahaše oko sebe ne bi li napipali anđela.
- Nećete ga naći – reče otac Teofil. - Bestelesan je, neopipljiv i
nevidljiv. Samo tako se ne izlaže nikakvoj opasnosti. Ono što je
zanimljivo, anđeli postoje i u krišćanstvu. A sad nešto strašno,
bauk. Veruje se da se bauci u potpunoj tišini skrivaju u mraku i da
se od njih tada mogu videti samo oči koje svetle. Ovo su strašila u
životinjskom obliku, koja se i danju kriju po rupama i mračnim
mestima. Noću, iz mraka, u potaji vrebaju žrtvu da je ugrabe, odnesu, udave ili prožderu, kako već po kojoj priči. Izgone se vikom,
lupanjem i svetlošću, jer su uprkos svojoj grabljivosti prilično
plašljivi. Baucima se često plaše nemirna deca.
- Znamo – reče Milan.
Svi se nasmejaše.
- A znaš li ti, Iskra? - upita otac Teofil.
- Ne, nisu me plašili; ja se ničeg ne bojim.
- Ti si hrabra devojčica – reče otac Teofil.
- Ja sam vila – a vile se ne boje mraka. Mi vidimo po mraku kao
i po danu – reče Iskra.
- Zaista? – začudi se otac Teofil.
- Je l' još neko vidi po mraku?
Javiše se Janja i Miloš.
- Blago vama. Hvata me bes što i ja ne vidim po mraku – našali
se otac Teofil.
- A znate li šta je to bes?
- Kad neko ne može da obuzda svoju ljutinu – reče Ivan.
- Uglavnom si u pravu, Ivane, ali treba da znate da je bes još
jedno mitsko biće. Bes je zao duh koji se uvlači u čoveka ili životinju i koji ih nagoni da pobesne. Besovi, bijesovi ili bijesi, ponegde
i jadi („kakvi te jadi more?“) nekakvi su mračni duhovi koji
116