- Ali zato si ti tu, Flora. Odlično! Sad možemo dalje, nastavljamo sa mitskim bićima. Šta su to mitska bića? To su ona bića za
koja ne znamo sigurno da li postoje ili ne, ali narod o njima priča.
Dakle, postoje u zajedničkoj svesti naroda. Znate li neko takvo biće
koje postoji u pričama, a vi ga nikad niste videli?
- Aždaja! - uzviknu Milan.
- Ala! - uzviknu Ivan.
- Anđeo! - uzviknu Flora.
- Vampir! - uzviknu Vedrana.
- Dobro, dobro – poče da ih smiruje otac Teofil.
- Vidim da ste shvatili šta su mitska bića. Sad ćemo nešto reći o
svakom ponaosob. Počećemo sa aždajom. Aždaja je ogromno čudovište nakaradnog oblika, koje se još naziva i aždaha, aždahaka
ili, pogrešno, ala. Ima velike čeljusti, oštre zube i dug, skoro
zmijski jezik, uvek ima i četiri noge i dugačak rep, a umesto jedne
ima tri, pet, pa i više glava. Aždaja živi po velikim vodama gde
sačekuje prolaznike, izranja i proždire ljude i životinje. Aždaje
često žive u dubokim jezerima, u blizini velikih šuma, odakle
izlaze oko ponoći, da bi se hranile. Osim u jezerima, ima ih i u
širokim rekama, a neki kažu čak i u moru. U nekim krajevima za
dugu na nebu veruje se da je aždaja koja pije vodu.
- To znači da u ovom našem jezeru ima aždaja – reče Velinka.
- Možda ima, možda nema. To bolje znaju Iskra i Janja, one su
odavde. Jeste li videle aždaju nekad, Janjo?
- Nisu nam nikad dozvolili da dođemo u ponoć na jezero – reče
Janja.
- Ma, nema! - uzviknu Iskra. - Da ima već bi neko video.
- Dobro. Govorićemo dalje o ali. Ala postaje od stogodišnje zmije; ala onda pušta noge koje je do tada krila. Ponegde se naziva i
aletina, lamija, lamnja ili šarkanj. Za razliku od aždaja, ale mogu i
da lete, menjaju oblik, pa i da se pretvaraju u ljude, a uz to su u
večnom sukobu sa zmajevima. Siguran sam da ni alu nikad niste
vdeli – zaključi otac Teofil.
- Nismo – potvrdiše deca.
- E, sag ćemo govoriti o nečemu lepom, o anđelima. Anđeli su
svi veoma slični, imaju krila i uvek su izuzetno lepi jer njihova
fizička lepota oličava njihovu duševnu čistotu. Često se iz istog
115