mu ni kosa nije bila skroz seda, nego nekako siva,
začešljana unazad i upletena u perčin. Oči mu behu
sivozelene, nos povijen, pogled orlovski. Ramena su
mu široka, kukovi uski u odnosu na njih. Ruke snažne,
šake ogromne, veće od Miloševih, a Miloš je imao
najveće šake u Gradini i Vilingoru.
Miloš podiže bukaru i poče zdravicu.
"Pijem u zdravlje mladog starca Momčila kome je
duboka starost još daleko i koji će doživeti da njegovi
unuci porastu i dostignu njegovu snagu; i pijem u
zdravlje njegove kći Milosne, meni najlepše i najdraže
vile na svetu. Živeli!"
Tu mu opet kroz svest promače Ravijojlin lik.
Iskapiše bukare do kraja. Milosna, doduše, samo do
pola pa spusti bukaru na sto.
"Šta je, kćeri, zar vas dvoje ne možete popiti
bukaru vina?", zagalami Momčilo.
Milosna pocrvene i nekud pobeže dok je Miloš zbu-
njeno gledao za njom.
"A sad, zete, sedi da popričamo!", zapovedi
Momčilo.
Miloš zatrepta i sede očekujući šta će vojvoda reći.
"Red je da se malo bolje upoznamo", poče Momčilo.
"Nisam dobro shvatio odakle si".
"Iz Gradine na Dunavu", odgovori Miloš.
Momčilo slegnu ramenima.
"Nisam nikad ni čuo za to mesto, a kamoli bio u
njemu", reče Momčilo, "to je daleko na severu, čak na
ugarskoj granici.."
"Tako je", potvrdi Miloš.
283