"Tamo je ravno i močvarno", nastavi Momčilo.
Ovo nije zvučalo kao pitanje, ali Miloš odluči da
odgovori.
"Jeste pretežno ravno, ali nije močvarno. Močvarno
je u Banatu, preko Dunava. Nas štiti Greda.
"Ali je ravno. Ja sam mislio da u ravnici ne rastu
takvi junaci poput tebe", reče Momčilo.
"I ja sam mislio da na kamenu ne može ništa da
raste pa sam se uverio u suprotno", odvrati Miloš.
"Kad si video ovoga grmalja", reče Momčilo
nasmejavši se.
"Nisam mislio na tebe", reče Miloš. Uverio sam se u
to još ranije, na Miroču i na Vilingoru. Ne raste kamen
samo u Hercegovini, ima ga i kod nas."
"Znam da ima. Ali, ipak, ima više ravnica nego brda.
Imate Kosovo polje, Metohiju, Župu, Pomoravlje,
Stig..."
"I hvala Bogu da je tako", dočeka Miloš. "Kako bi se
narod prehranio da nije ravnica. Ne može se jesti
samo meso i sir. Nema bez hleba ništa. A treba i zeleni
usto."
"A sad da se jede", prekide Momčilo priču. “Sedajte
i prihvatite se šta je Bog dao. "
Vino iz bukara su iskapili i sad navališe na jelo.
Momčilo je jeo kao mećava. Prvo je smazao rebra,
vešto skidajuči mrso sa njih prstima tako da je ostala
samo gomila kostiju. Zatim navali na but. Miloš i
Milosna nisu zaostajali mnogo za njim.
"Posle, kad se malo odmorimo, pokazaću vam vino-
grad i voćnjak", reče Momčilo pa opet napuni bukare
284