belim haljinama došli, isto kao po Jakova, samo što je ovaj put otišla cela Josifova porodica.
„ Vratićemo se, kada se uverimo da je sve kako treba.- rekla je Marija Ani.- Ostavljam ti kuću na poverenje, znam da ćeš je čuvati.
„ Hoću“- izgovorila je Ana kroz suze i grlila Ješuu, ljubeći ga u čelo i obraz. „ Više nisi onaj mali, prljavi, nestašni“. „ Ne plači Ana, raduj se. Vratiću se svima vama, kada dođe vreme. Hvala što si mi bila druga majka i oprosti ako sam te ponekad naljutio ili uplašio.“
„ Plašio si me, i to često!“- priznala mu je kroz osmeh, u želji da ga pita ko je on, mada je osećala da je on čista ljubav i nešto mnogo iznad njih. Gledala je za njima dok su odlazili na kamilama, Ješua je mahao i osmehivao se, kao da nešto smišlja. Odjednom vetar zaduva i zamrsi mu dugu talasastu kosu, oči mu bljesnuše kao munja, bio je i dete i odrastao čovek. A sa neba pade dugoočekivana kiša, po celoj Galileji. Radost meštana bila je ogromna, a samo jedna porodica, Judina, znala je otkuda kiša iz vedra neba.
Dobre vesti stizale su od brata iz Kumrana. Marija i Josif često bi išli tamo i onda bi donosili pozdrave Judi i njegovoj porodici. Udale su se i Josifove kćeri, ali Ješua nije dolazio, bio je u Indiji. Dolazio je Jakov, koji je bio obučavan da živi strogim životom monaha u Kumranu, i moglo bi se reći, da je on već tada ličio na svetitelja. Bio je visok i mršav, imao je dugu plavkastu kosu, ali i svetlo zelene oči. Ni lice mu nije bilo previše tamno. Bio je
31