Iz Filipovog dnevnika
“Sedeli smo i šetali bez cilja, pričali u nedogled. Nismo
ništa pronašli niti postoji nada. Da odemo u one isposnice,
da dođe Darko sa ekipom i planinarima, ništa, siguran
sam. Prošlost je iza nas, pokopana, nestala, sve nam se
samo činilo. Nešto ima, al' to nešto neće da progovori.
Prošle godine obnovljene su isposnice, da ljudi poput
hodočasnika pogledaju malo u one rupe u kamenu, gde su
živeli monasi, u svom pokušaju da se duhovno ograde i
uzdignu na što viši nivo svesti. Malo se država pobrinula
oko ovog mesta. Ne mogu reći da sam razočaran, znao
sam da je istina ”negde tamo''. Možda je Mileševac mapa
do cilja... Nisam dovoljno pametan. Očekivao sam da ću u
džamiji dobiti bar neki jasniji odgovor, međutim, samo
sam dobio podstrek, dirnuli su mi maštu. Zbunjeni Senad i
hodža koji bi rado pomogao, a ne zna kako. Iz manastira
samo što me nije isterao stari monah, a bratu su neznanci
svašta ispričali. Kuda? Opet sam se vratio na Zlatibor, a
više nisam onaj stari niti ću biti. Moj drugi deo je u Prijepolju, ne mogu živeti bez nje, bez svoje duše. Zar da
budem toliko slep, sve ono vreme sam čitao njen blog a
ništa mi do svesti nije stiglo? Jasno se videlo da je ona
emotivno opterećena time već odavno. Tražila je duhovnog blizanca i kada sam se pojavio, prepoznala me je,
mnogo brže i lakše nego ja nju. Od juče sam ja taj koji je
opterećen osećanjima, više ću razmišljati o njoj i kako da
joj kažem, nego o svemu ostalom. Kažu da blizanačke
duše u zajedničkom delovanju čine čuda. Možda nas je
zbog toga Promisao spojila. Strpljenja, Filipe, strpljenja,
sve će se srediti.”
98