Da se povratim u stvarnost.”
Izvadila je iz ranca sendviče i pružila jedan Filipu.
Njega su iznenada preplavila osećanja koja nije očekivao
niti je mogao kontrolisati. Odjednom je shvatio da ovu
osobu voli više od svega u životu i da mu je sve ostalo,
pa i ova potraga, manje važno od nje. Kako je sve bledo i
ništavno kada se uporedi sa ovim emocijama, pomislio
je i poželeo da joj odmah sve kaže, ali nije smeo. Ona se
toliko dobro držala i strpljivo čekala trenutak kada će joj
biti uzvraćeno i sada ga je bilo sramota. Volela ga je i pre
nego što su se sreli, uporno mu slala poruke i gledala
njegove fotografije, a danas je u stanju i da ga čeka
čitavu večnost. U velikoj prednosti je nad njim i neće mu
dati do znanja više ništa, pa i onda, kada shvat i da se
njegovo ponašanje promenilo. Filip je osećao da se nalazi u zamci iz koje ne može pobeći, jer se opet dogodilo
nešto unapred izabrano za njega. Nalazio se na kamenom brdu koje nekada beše grad, a to ”nekada” je toliko
davno, da se u momentu zapitao, koliko je sve to važno
danas... Ostaci grada, dole džamija i selo Hisardžik, a još
malo dole, manastir čije freske ‘‘govore''.
Oteo mu se uzdah, i od iznenadne poplave emocija i
od osećaja nemoći. Ostavio je sendvič i pogledao u nebo.
‘‘Šta ti je?”- upitala ga je Marta, dok je i sama
uočavala da se u njemu nešto dešava novo.
‘‘Ništa... Pogledaj, eno ga jedan orao, kruži…”
97