A šta ja drugo mogu uraditi osim da prošetam još malo
do Mileševca? Tamo nema ničega, samo tragovi grada,
koji je nekada bio mnogo važan. Siguran sam da su tamo živeli pripadnici svete loze i da je potomaka ostalo
ovde, i to mnogo. Možda ima nekakva relikvija... A da,
umalo da zaboravim. Poslaću ti link da otvoriš Martin
blog. Ima tamo jedan post, nećeš spavati nekoliko noći
kada shvatiš koliko nisi znao i u kakvoj zabludi si bio.
Onda ćemo nastaviti razgovor. Na raspolaganju sam ti
danas.”
Tako je Filip ipak uveo brata u svoju novu potragu.
Od tog nemirnog dana, kada su Lazar i Vesna
zabezeknuto gledali u ”Belog anđela” i u Svetog Savu iz
Mileševe, nesvesno su pristali da budu deo priče i nije
bilo povratka. Život je i dalje tekao isto, samo što je duh
u njima želeo mnogo vise - žudeo je za istinom.
Nikome Filip nije rekao šta je, po njegovom mišljenju,
najveće blago i podsticaj za preobražaj sveta. Boravak u
prirodi pomogao je da ovlada nad sobom. Koristio je
one sate između kiše, da što više šeta po šumama, samo
tako je uspeo da smiri strasti i unutrašnji haos. Miris borovine za Filipa bio je najlepši miris prirode. Nije se
ustrucavao da zagrli drvo i oseti taj smiraj i prijateljstvo.
Sve je na planeti dato čoveku, ali da te darove čovek voli
i poštuje. Šetao se i po kiši kada pljuskovi nisu bili
prejaki, hodao u zelenoj kabanici, poput fantoma, kada
nikoga napolju nije bilo. U ovoj agoniji i samoći ojačao
je, pa ga nije previše pogađalo što se neko drznuo da
78