Filipu se odgovor nije učinio hladan, već alarm za uzbunu. Trebalo je raspremiti sobu i kuhinju u kojoj je boravio, smisliti šta za ručak, jer ona je njega dočekala kao
svog bližnjeg. ”Bližnji'', odzvoni mu u ušima.”Pa mi i
jesmo bližnji. Niko mi trenutno nije bliži od nje.” I ponovo se dogodilo, kada je najmanje očekivao, ”već viđeno''.
Sklopio je oči, da bolje vidi Martin lik.”Odakle mi je toliko poznata? Gde sam je mogao videti ako nisam nikada
ranije? Kako može ovaj osećaj odjednom da se pojavi?”
Često je pokušavao da razume taj fenomen ”već
viđeno''. Nije mogao da ga shvati, a i mnogi ljudi su se
‘‘žalili” na tu pojavu. U njemu je to uvek izazivalo uzbuđenje. Dešavalo se da tačno zna, da li će se njegov
sagovornik počešati po glavi, nasmejati se, ili šta će
sledeće reći. Donosio je zastrašujuće zaključke u vezi
toga, jer nigde nije postojalo pravo naučno objašnjenje.
Šta ako je sve ovo, samo film, samo se traka odmotava?
Pa se desilo da nam um ponekad preskoči koji korak
preko trake i vidi ono što će se tek desiti? Ili, bolje
rečeno, ako je sve kao napisana knjiga, pa oni likovi, koji
preskoče neke stranice, vide buduće događaje, postanu
proroci? Nije želeo verovati u to, jer ako je to istina, nikome ne treba ni vera, ni želje ni borba, samo prepuštanje. Lakše mu je bilo da se priseti onog poraza u
Mileševcu, kada nije uspeo stići do ostataka jednog grada, morao se maskirati i povući. Onaj dan za Filipa bio je
veliki poraz. Sve mu se to motalo po rasejanom umu,
dok je raspremao sobu i razmišljao kako da uzvrati Marti
gostoprimstvo.
59