sutradan, u sedištu Patrijaršije Srpske Pravoslavne
crkve…
Prostorija ispunjena vodećim ljudima srpske crkve,
odisala je napetošću. Pozvani su na hitnu i vanrednu
sednicu, koja mora ostati pod velom tajni. Niko od
novinara ispred ne sme saznati zašto je došlo do ovoga.
Niti znaju kako će objasniti onom koji sedi na tronu, šta
može da se desi. Dobroćudno lice starca, posmatralo ih
je zabrinuto i začuđeno. Niko od vladika nije znao kako
da započne priču.
‘‘Braćo, želim objašnjenje. Šta je hitno? Star sam ali
nisam posenilio. Vidim da se nečega plašite.”
Reči patrijarha su ih još više uplašile. Bio je toliko
spokojan i dobroćudan, što u nadolazećim danima, neće
biti tako dobro za njih, ovde okupljene.
‘‘Oče, morate biti jaki i verovati nam. Morate biti
oštriji na rečima i delima”, konačno je progovorio jedan
od njih.
‘‘Jesmo li u kakvom ratu? Ništa uznemirujuće nisam
čuo ovih dana.”
‘‘Mi jesmo. Ako se sećate onog otkrića iz Kruševca, i
onog vražijeg momka…”
‘‘Ne govorite tako, moliću. Ne upoređujte nikoga sa
vragom.”
‘‘Oprostite, tek ćete čuti. Viđen je juče u Mileševcu. I
u manastiru, sa nekom devojkom. Nastanio se u Zlatiboru, tako da je u blizini Prijepolja.”
‘‘I šta ćete mi reći? Da je on sada ponovo opasan za
55