”Nije mi dozvoljeno da vidim, pomislila je. Filipu će
verovatno biti dato i da vidi i shvati.” Upalila je telefon
da vidi koliko je sati. Tek jedan posle ponoći, samo što
je zaspala. Učinilo joj se da je već pred svitanje. Morala
je da ustane, da zapiše san, sve u detalje. To je sve uticalo na nerve, oči nisu htele da se sklope. Uključila je
laptop i sve ovo ispisala Filipu. Tek onda se smirila i
naterala sebe da gleda film. Bilo čime da okupira misli,
samo da se rastereti . Olakšanje je stiglo u vidu Filipovog
odgovora.
‘‘To je čudo, raduj se! Videćeš u čemu je tajna! Kada
vreme dođe, tvoja podsvest će poslati odgovor, jer je to
tvoja karma. Nemoj misliti da se glupiram. Slobodno
spavaj, dobro je na tvojoj strani. P. S. Ja još nisam legao,
dopisujem se sa tvojim prijateljem Nebojšom, odlično se
razumemo.”
Nije mu odgovorila. Ostavila je to za sutra, kada će
sigurno biti bistrije pameti. Ili neće ni biti jer je upala u
lavirint tragajući za ljubavlju. Priznala je sebi, da bi sve
ovo zanemarila da nema veze sa Filipom. Verovatno bi
je vodila rad oznalost do neke granice, i onda bi odustala.
Jer ovo je za nju bilo gotovo nemoguće povezati. Nešto
u svemu ovome nije normalno. Možda upravo to, da je
svet mnogo jednostavniji, ali su ga laži iskomplikovale.
Ako je nekada postojao grad i u njemu napredni ljudi,
zar mogu ostaci toga grada biti toliko bitni? Nemoguće,
da su ljudi toliko blesavi, da veruju kako će gore Isus doći
ili će se dogoditi nekakav smak sveta. Razmišljala je da li
da to pitanje postavi Nebojši. Nije mogla verovati u to,
52