život. Zaboravila je pred sobom strašnu scenu ispred
džamije, kada je začula korake zla, izgubila je iz vida
njihove poglede. Tonula je u san, daleko, daleko odavde... kada je monah Sava posetio Jerusalim. Videla ga je
u nekom zamku, okruženog vitezovima. Klanjali su mu
se, ogrnuti u bele ogrtače. Bio je to svečani trenutak, i za
gosta i za domaćine. Strahopoštovanje iskazano
srpskom princu i svetogorskom monahu, nije se moglo
objasniti gledano kroz oči površne istorije. Templari su
Svetog Savu gledali kao dragog gosta, izuzetno cenjenog. Kretao se među njima, poput izmišljenog lika,
plavetnilo iz njegovih očiju bilo je toliko zastrašujuće i
lepo, da je običan čovek morao odvraćati lice od njega.
Neki su ga gledali, neki obarali glavu, bio je toliko poseban i savršen. Zamak gde su se okupili, skoro u potpunom mraku, samo su sveće gorele na sve strane. Savu
je dočekao jedan stariji vitez, reklo bi se, autoritet među
ostalima. Brižno je u rukama držao nešto poput drvene
kutije. Jasno se videlo da to nije ništa teško, ali je
svetinja nad svetinjama. Ono što se nalazilo u malom
sandučetu, to je izazvalo sve okupljene Templare da se
poklone. Sava je preuzeo taj dar, kao da je najmoćnija
stvar na svetu, priljubio je uza sebe, ali je nije otvorio
poklopac, da se vidi šta je unutra. I sam je kleknuo,
poklonivši se...
Marta se probudila i zbunjena i uplašena. Nije mogla
tačno da zaključi, gde se nalazi, u prošlosti ili u sadašnjosti. San je bio toliko živ i jasan, jedva se razlikovao
od stvarnosti. Samo što nije uspela da vidi stvar u kutiji.
51