je široka oko pola metra, ali nigde poklopca. Sve je bilo
zakovano ogromnim ekserima, zarđalim od vremena, kao
što su i rešetke nađene ispod kule. Da li je potrebno da
opisujem emocije koje su razarale? Ne, ja to ne znam da
napišem. Sreća je bila na našoj strani, utrpali smo stvar u
gepek a da niko nije video,jer još je zora svitala. Sa velikom ljubavlju i poštovanjem, napustili smo hram.
Marta i ja smo se vratili u Kruševac, kutiju su odneli
Nebojša i David, u sedište Reda, tamo gde i pripada.
Rekao sam im na rastanku. ”Ja sam podigao kamen, vi
rascepite drvo. ” Prijatelji su toliko bili dirnuti, zagrlili su
nas čvrsto, da smo se rasplakali, srećom, od radosti.
Templari su angažovali seo stručni tim koji će sve učiniti da knjiga ostane čitava, kao i najbolje stručnjake za aramejski jezik. David je odlučio da Nebojša bude taj koji će
”rascepiti drvo'', i to mačem koji nikada niko nije koristio.
Služio je kao ukras na zidu njihovih prostorija i čekao svoje
vreme. Da bude upotrebljen jednom i nikada više. Jer samo je zato stvoren. Drvo se rascepilo, ukazala se knjiga
crvenih korica, bez ikakvog natpisa. Požuteli ispisani
tabak, nekih sedamsto strana, ako računamo današnji A5
format. Nije bilo u fazi raspada ali niko ga nije smeo dodirnuti, a kamoli otvoriti.
Danas je to već moguće. Ekipa koja danonoćno radi,
sve je učinila da se knjiga može otvoriti, pa i čitati. Zadivljujuće je ono, što su prvo otkrili u vezi nje. Bila je
vekovima održavana, njeni čuvari nisu dozvoljavali da se
papir raspadne! Polako, ali sigurno, levi orao otvara knjigu
u Rastkovoj ruci... A Marta i ja , sutra idemo da je vidimo.
182