i monasi. Jano se videlo da su uznemireni, jer i njihovi
pogledi bili su upereni na istu stranu. Kada su videli petoro ljudi kako žure prema njima, trojica monaha
krenuše im u susret. ”Ovi bi mogli da donesu nevolju.
Niko ne sme čuti o čemu će razgovarati sa nama”, reče
jedan od njih.
Susreli su negde na polovini dvorišta. Sve je izgledalo
kao da će nastupiti borba prsa u prsa.
‘‘Pomaže Bog, ljudi. Kojim dobrom?''
''Iguman? Ti li si?'', drsko je Nebojša postavio pitanje
najstarijem.
‘‘Ja sam.”
‘‘Zar tako pitaš i dočekuješ goste? Ja ovo još nisam
video ni čuo.”
‘‘Oprostite, ali od jutros imamo situaciju... Ne znamo
šta se dešava. Mnogi su ušli u našu svetinju, a još više ih
se popelo na kameno brdo. Bili ste nam sumnjivi što
tako jurite.”
‘‘Žurimo. Hitno nam zovite najstarijeg u manastiru.
Onog što voli da se raspravlja sa ljudima.”
Igumanovo lice je poprimilo još veću ozbiljnost.
Pogled mi se zaustavio na Filipu.
‘‘Poznato nam je da se sa ovim momkom posvađao.
Ukorili smo ga posle toga.”
‘‘Gde ste bili onda kada sam u muci napustio hram?
Osećao sam se loše u blizini tog čoveka.”
‘‘E, moj brate, ne samo ti! Sve nas je prevario... A i
narod ga je voleo. Nije više ovde.”
‘‘Gde je? Ko je on?''
174