Veza se prekinula, svi su nemo gledali u Filipa i čekali
da čuju šta se dešava.
‘‘Gore je mnogo ljudi. Kaže da mile kao mravi po
Mileševcu i Hisardžiku. Traže nešto. . .”
''Eto! Toliko puta smo ti rekli da se to vreme bliži.
Hoće da nas preduhitre”, iznervirano je zaključio
Nebojša.
‘‘Ko hoće sa mnom, neka ide za mnom! Ja nisam
vođa, ali trenutno imam dokaz da sam bio u pravu!''
Prekinuo je doručak i odmah izašao na terasu da se
obuje. Niko nije želeo da mu se suprostavi jer su shvatili
da niko nema bolju ideju. Krenuli su za njim bez reči.
Marta i Filip se u žurbi sudariše, on to iskoristi i čvrsto je
zagrli. ”Nisi doručkovao.”
”Neverovatna si. U ovakvoj situaciji misliš o tome.
Ako si ti jela, i ja sam sit.”
Blagosloven je ovaj trenutak, pomislila je i uzvratila
mu zagrljaj. Krenuli su ponovo u Mileševac, Nebojša je
vozio, dok je nervoza u njemu razbuktavala strasti. Strah
od pomisli da će negativci pronaći bilo koju relikviju, bilo
je ravno najvećem porazu u životu. Zaustavili su se ispred manastira.
‘‘Ustajte, idemo prvo kod njih!''
‘‘Kod koga?'', zbunjeno ga je pitao David.
‘‘Kod monaha''.
‘‘Da li je pametno pričati sa njima o tome?''
‘‘Više nećemo koristiti pamet.”
Dvorište manastira nije bilo pusto. Osim nekih turista
koji su radoznalo gledali prema Mileševcu, napolju su bili
173