silo Filipu, napetost je neprestano rasla. Malo su noću
spavali, sedeli u dvorištu i na terasi, a ni dani nisu bili
lepši. Sve dok nisu shvatili da ti zagonetni ljudi znaju da
Filip više nije kod njih, kao što im je njegovo kretanje i
ranije bilo poznato. Lazar ga je molio da se vrati kući i
zaboravi sve, Vesna je ćutala. Nije htela da se meša a
srcem je razumela Filipa. On nije kao oni, i mora da ide
tim putem. Nešto drugo je kroz njega govorilo, čemu se
čovek ne može odupreti. Razumela je svoju svekrvu koja
je otišla kod sestre. Bila je ljuta na sinove i na muža, jer
su u poslednje vreme govorili o nekim višimi ciljevima,
koji i nisu bili potrebni. Život se mogao nastaviti i bez
toga.
Bogdan je prihvatio da menja Lazara, to je radio i u
poslednje dve godine. Voleo je da bude sa meštanima i
posveti se crkvi i molitvi, kao što je proveo pola svog
života. U rano jutro je ustao i otvorio vrata hrama.
Svežina i mir povratili su njegovoj duši spokoj. Stigla je
poruka od dece, već su se slikale na plaži, Emilija i Isidora. Poslale su sliku njemu, Janji i Filipu. On se prekrsti i
zahvali Bogu što su dobro prošli na putu. Hteo je mnogo
toga da ”kaže'', gledajući freske i ikone, bio je sam u
svetinji, u tišini. Da li slučajno ili ne, zaustavio je pogled
na liku Hrista koji u ruci drži otvorenu knjigu. Ova knjiga
će nam još muka doneti, ako uopšte postoji, pomislio je,
dok su se pomešali i tuga i radost. Pri pomisli, da ona
stvarno postoji i da je ljudske oči vide, bilo bi ravno Hristovom povratku. Videti njegov rukopis, dodirnuti
stranice koje je i on držao u svojim rukama, gledati u
170