da šetamo sami, posmatraju nas, kao da smo deo eksperimenta. Žao mi Marte. Zašto da ne sazna istinu? Nemam
pravo da joj to uskratim, moram da kažem, to mi je na
savesti. U njenom pogledu se ogleda sećanje, ona se
setila, a ne zna tačno čega.
‘‘Marta, slušaj me! Nisam ti rekao sve, o Elezu''.
‘‘Kako, zar ima još nešto?''
‘‘Nemam snage, strah me je da ti nešto priznam. Elez
je imao decu, imao je i ženu, Barbara se zvala. Zajedno su
išli u Mileševac.”
‘‘Barbara? Otkud takvo ime?''
‘‘Zaključio sam da je izvedenica od Bar, sin, znaš već...
Ma, jel ti poznato šta? I ti se sećaš?''
‘‘Ne znam, imam neka osećanja, ne shvatam. . .”
‘‘Ti si bila Barbara!”
Obrazi su joj se zacrveneli, pomislio sam da neće
izdržati, da će pasti kraj mojih nogu. Nije uspela da odgovori, jedva je disala, kao da je ljuta na mene, nisam znao
kako da protumačim njeno stanje.
‘‘Oduvek si znala šta smo jedno drugome, samo si krila
i čekala. A ja sam shvatio još onda, kada smo se penjali na
Mileševac. Imala si vizije, a ja sam dobio odgovor zašto si
mi poznata. Nije to samo zbog Barbare, već je razlog
mnogo dublji.”
‘‘Konačno! Blagosloven je ovaj dan!'', izustila je glasom
pobednika, ali sa malo ironije, jer sam kukavički krio. Nije
više bila ona devojka koja pati i piše članke o ljubavi, sazrela su osećanja i naučila je da bude sebi dovoljna. Raširila
je ruke kao da će poleteti, zažmurila i okrenula lice suncu.
139