pitanju. Ona mi prilazi i grli me, priča mi kako se raduje
mom povratku, ništa ne shvatam, ali grlim je i ljubim, kad
nisam znao u ovom životu Filipovom, koji je možda i
ugašen, pomislih tužno. Iz komšiluka nam dolaze dvojica,
osećam da su mi prijatelji, mojih su godina, drago im što
me vide, kažu, imaju srećne vesti za mene.
‘‘Ove godine, vi ste izabrani da se pokloniti svetinji. Vi
ćete dotaći naše blago i prepisati ono što vam srce kaže.
Vaš povratak biće za nas najveća radost.”
Tek onda shvatam da sam ja više Filip nego Elez, pa se
zbunih, ne shvatam, kakvo blago, gde je? I nađoh se
ponovo ispred ekrana. I dalje sam bio obučen u Eleza.
Pored mene je stajao moj prijatelj, anđeo.
‘‘Morao sam da te vratim, duša ti je previše zbunjena.
Nisam smeo da dozvolim da se zaglaviš u vremenu.”
‘‘A gde smo to trebali da idemo?''
‘‘U Mileševac. Od dana, kada je Rastko odneo blago
tamo, svake godine, po jedan bračni par Katara ili Bogumila iz Bosne išao bi da napravi kopiju jednog dela knjige,
uglavnom ono što su mislili da je najvažnije. Knjiga je
nekada pripadala njima, dok je nisu predali Asasinima. To
im nije smetalo, jer tamo je bilo bezbednije. U Mileševcu su
živeli direktni potomci loze Hristove i najbliskiji rođaci, koji
su i sami pripadali Katarima. To je tvoja prijateljica videla
u svojoj viziji.”
‘‘I orodili se sa Srbima.”
‘‘Tačno, ali isto tako, Katari u Bosni, orodili su se sa
narodom koji je pre njih živeo na tom prostoru.”
‘‘I taj narod i danas postoji! Ono što bih ja rekao,
119