vojnicu su imali crni plašt preko glave i uniforme koje su im
davale zastrašujući izgled. Odelo pripijeno uz telo, široki
rukavi, dugačke čizme.
‘‘Idemo dalje”, reče moj sagovornik i kao da svojim
kažiprstom promeni ”traku''.
''Godina 1217. Sava donosi iz Svete zemlje kutiju sa
blagom, koju su Asasini predali Templarima, osam godina
ranije. Donosi je zajedno sa ikonom koju je Luka stvorio.
Onu što ljudi nazvaše Trojeručica.”
‘‘Da, Magdalena sa malim Ješuom, a ona ruka nije naslikana naknadno, već je ruka detetovog oca. I gde to
nosi?''
‘‘Porodici u zamak. Pogledaj kako ponosno ulazi sa
svojim tovarom. Ispunio je prvi zadatak.”
Gledam kako se klanjaju blagu koje je ušlo u njihov
dom, porodica i familija, sluge i vojnici... Poštovanje i radost neopisivi su. . Lica im blistaju, puni su ljubavi. Praznična atmosfera... Postavljaju ikonu na počasno mesto u
jednoj sobi koja je prostor za molitve, podižu je na ogromnu drvenu stolicu, kao da je kralj kojeg će krunisati.
Pored nje je nešto što liči na oltar, tu Sava ostavlja drvenu
kutiju. Ponovo je pred njom na kolenima.
''Vidiš. Filipe, kakav je to divan dan bio!''
‘‘Vidim. . .”
‘‘Opet sklopi oči! I ovaj put spavaj, spavaj, Eleze. . .”
Poslednja reč mi zazvoni u glavi, sve mi se pretvori u
znak pitanja, jer ne znadoh ko je Elez, i zašto mene tako
zove. Nisam stigao da shvatim ni gde sam, u snu ili u javi,
samo videh sebe ispred onog ekrana, čitam godinu,
117