ratimo Filipa od načina života koji vodi. I smatra da ništa
to nije važno. Bitno je da ste zdravi i da na vreme zalije
cveće.”
‘‘I ja sam do skora bila takva. Što manje znaš, to ti je
bolje”, pomislila je Vesna dok joj je nešto ledeno i
nepoznato strujalo kroz nerve. Od ”onoga” dana, u
njihovom toplom domu postojalo je nešto poput senke,
pratilo ih u stopu, kud oni, tu i ta ”nepoznata''. A to ništa
drugo nije sem njihove slutnje iz podsvesti koje su se
upravo i rasvetlile. Vesna nije pripadnik njihove loze ali
je deo njih i doprinela je njihovom produžetku. Posmatrala je kako se Lazaru promenilo ponašanje, bio je sve
više rasejan i zamišljen, mnogo više je ćutao nego što je
to u njegovoj prirodi. Noću je dugo sedeo za kompjuterom i tragao za odgovorima... Nije ih bilo.
Zazvonio je fiksni telefon u boravku, javila se Janja, i
oni shvatiše da zove Filip.
''Sine, dobro se setiš da se javiš! Zar je ta samoća u
šumama toliko lepa? Evo, Lazar i Vesna došli, igram se
sa devojčicama.”
‘‘A šta oni rade? Meni treba otac.”
‘‘Otac? Evo ga sa njima, tu su, sede i pričaju.”
Bogdan je ustao i panično mahao rukama. Morao je
da podseti ženu da ne govori Filipu o čemu oni to
razgovaraju, što je ona razumela i ljut ito pružila telefonsku slušalicu njemu u ruke.
‘‘Ej, sine, šta ima kod tebe? Nisi nam se javljao tako
često.”
‘‘Morao sam da se odmorim, nemojmo sad o tome.
107