Marina Adamović – MELPOMENA
br. 12
Bila mi je, nekako, bliska. Ne,
čini mi se.
Bile smo 2 suprotna stvora. Sada je
mrtvu gledam u oči. Prodirem do
dna peošlosti i osećam se kao u pustinji.
Ja sam imala svoj svet za kojim je
čeznula. Priznajem, nehumano, jako.
Ništa joj nisam pružila. I ljude koje sam
poznavala, nisam zamolla da je posete i
poklone zrno zajedništva. I šta sada? Ma...
kô za života - biće mi,recimo, žao,
al' s ushićenjem ću pokopati
dušu
krv
pamćenje
ispod nje ili dublje
36