– Nespretni čiktah! Ako budeš nastavio da padaš, sledeći put ću
te podići udarcima noge!
Snažne ruke me vratiše u kola i postadoh svestan sveta oko
sebe. Cvilež kolskih osovina, glasno tandrkanje točkova, jasno dozivanje khaanoora, povremeni lavež bandgola. Shvatih da sam pao sa
kola u pokretu.
Svuda okolo vlada tama i konvoj postojano napreduje kroz
preteće rastinje koje se kroz mrak razaznaje svuda oko nas. Zagrćem
ćebe i pokušavam da razaznam koje je doba noći. Možda negde pred
zoru.
Ježim se, trnci prolaze vratom, delom zbog hladnoće a više
zbog beznađa našeg bega. Progonjeni poput divljih zveri probijamo
se kroz divljinu severa; za mnoge od nas ovo je poslednje putovanje.
Ubodi insekata, ujedi zmija, napadi bans taranata, glad...
Karavan je desetkovan od onog dana kada smo krenuli na put.
Sa začelja kolone kroz noć odjekuje prodorno elektronsko
zavijanje. Trenutak kasnije karavan naglo živnu. Uznemireno dovikivanje, prasak korbača po leđima teglećih životinja, stenjanje khaanoora u naporu da naglo promene pravac teško natovarenih kola,
zveket ratne spreme koja se naglo vadi iz kontejnera...
Kola podamnom naglo menjaju pravac i sišavši sa puta zaustavljaju se pod okriljem gustih krošanja. Bat koraka i zveket oružja
ubrzaše se posvuda oko mene, a tren potom osećam prebacivanje
deflektorske mreže preko glave i podižem pogled. Susrećem se sa
mrgodnim bratovim očima. Shvata da ga gledam, smeši se. U punoj
je ratnoj spremi. Ni dan-danas ne mogu da razumem brzinu kojom su
naši ratnici za tren oka bili potpuno spremni za okršaj. To je bilo nešto sasvim prirodno; vekovno iskustvo jednog ponosnog ratničkog
naroda.
– Tiho sada Mantele. Rozberani dolaze.
Sav prethodni metež sada je utihnuo. Čak su se i životinje umirile, kao da su znale da nam se primiče ono najstrašnije što može da
nam se desi.
Kroz muk što se nadvio nad karavanom, tihi šum servo motora
na ojačivačima zglobova i uznemireni pokreti khaanoora deluju po47