Svako jutro nedostaje nekoliko bangdora, ali i poneki njihov
vlasnik, a sneg je na mnogim mestima zamrljan krvlju. Sećam se
prvog leša bans taranta koga ugledah. Zveri u velikoj meri liče na
bangdole, pa me začudi tolika netrepeljivost između dva bliska životinjska soja.
Tek kada se niz planinske prevoje spustismo u niže predele bans
taranti prestadoše da nas progone. Ponovo je proleće posvuda oko
nas i nastavljamo putovanje vedrijeg srca. Kao da svi za trenutak
zaboravljamo kako smo se ovde našli. Niko ne zna kuda idemo, ali
dobro znamo da nemamo gde da se vratimo. Naselje je razoreno.
Uskoro postaje jasno da se naše putovanje odvija po zapuštenoj, ali vidljivoj, znalački urezanoj i temeljito izvedenoj cesti. Za
dete poput mene to nikakvo čudo nije, ali odrasli sa nelagodom i u po
glasa komentarisahu njeno postojanje. Uskoro razabrah da su put po
kojem hodimo izgradili starosedeoci planete.
Opasnosti ravnice nisu ništa manje negoli u planinama, ali ovde
skrivene i podmukle.Šesti dan brojimo četri sunarodnika manje.
Umiru u napadima zmija i pod naletima insekata što navaljuju u
rojevima.
Uskoro nas put dovodi do impresivnih ruševina kroz koje prolazimo gotovo čitav dan. Ruine kameno-čeličnih nastambi i ponegde
ostaci čudesnih vozila i mehaničkih igračaka, delo su drevnog naroda. Radoznalost čiktaha nije ni izbliza zadovoljena kratkim i nevoljnim odgovorima roditelja. Mrmljaju nešto o životinjama i naglo
postaju zaokupljeni zapregom. Pitam se zbog čega niko ne govori o
domorodcima i o herojstvima koja su činjena u vreme rata protiv
njih, kad su herojske sage iz zvezdanih vremena tako popularne?
IV
Kao što u snovima biva, padam u bezdan ništavila i nigdine. Ko
ili šta da me zadrži? San se rasplinjava u dubinama tmine, i slutim
nešto od tla na čijim ću kamenjarima razdrobiti kosti. Takvo je i
buđenje. Kostolomno.
Osećam snažne bratove ruke kako me podižu i kroz polusan
teško razaznajem njegov ljutiti glas:
46