BILO JE LAKO BITI STRANAC U VLASTITOM GRADU
Prošlog ljeta, kako smo čitali u novinama, djevojka se vraćala iz Pinka uzbrdicom prema Grodi. Zatekla je neimenovani par u seksualnom činu usred smeća i zagušljivog užegnutog vonja mokraće po kojemu mi iz Grode znamo da je stiglo ljeto. Čovjek u toj situaciji ima nekoliko izbora: upozoriti ljubavnike, zvati policiju ili okrenuti glavu. Međutim, djevojka je odlučila mobitelom ovjekovječiti prizor i poslati u 24sata kako bi osvojila nekoliko stotina kuna, koliko se obično dodjeljuje čitateljima-fotoreporterima, uglavnom slučajnim svjedocima neke potencijalne vijesti. Na Fejsu je istog jutra osvanula slika sad već slavnih ljubavnika gdje zagrljeni spavaju i snivaju pravedničkim postkoitalnim snom. Slika hvarskog ljetnog jutra koje prijeti postati sve, samo ne miran i spokojan ljetni dan nalik onome s razglednica i medija, već slika hvarske, sad već normalne svakodnevice. U nekom paralelnom svijetu postojala je razlika između erotike i pornografije. Sad bi i oni najglasniji liberali mogli reći da se u slučaju našeg grada ta granica u potpunosti izbrisala i da je Hvar postao, uz španjolski Magaluf i grčki Santorini, školski primjer suvremene Sodome i Gomore.
Djecu smo uvjerili da prije Carpe Diema i Yacht weeka nije ni postojao turizam u gradu. Tek se u posljednjih 15 godina ovdje počelo materijalizirati „ kraljevstvo nebesko“( citiram jednog mještanina koji živi isključivo od apartmana) i uz pomoć lokalnih kvislinga ovaj grad polako, ali sigurno postaje resort samo za odabrane. Oni koji još uvijek bezuvjetno i naivno vole Hvar polako će napuštati svoj komadić zemlje. Stupovi društva bit će samo oni čiji je džep pun i dubok i čiji se status mjeri u broju nula na računu, ne oni koji imaju znanje, volju, sposobnost i rezultate iza sebe. Takve ovaj grad ne treba. I dok privatni standard raste, društveni je u konstantnom padanju. Ljeti smo živahno i šareno olimpijsko selo, zimi smo predvorje mrtvačnice, sablasno i prazno.
Nakon šest godina od povratka doma mi je konačno jasno da sa svojom diplomom mogu, da oprostite, obrisati guzicu, no pitam se kako ovih pustih desetljeća na čelu grada nije bio netko iz domene turizma, netko tko bi iz perspektive svoje struke jednostavno znao i imao način usmjeriti ovaj grad. Gdje su nam ti pusti turistički stručnjaci i znalci, puste diplome, magisteriji, doktorati, znanstveni radovi? Gdje su nam strategije i planovi, promišljeni projekti stvoreni iz grada za grad, gdje su nam lokalni znalci s diplomom iz turizma? Gdje su nam institucije, gdje nam je komunikacija, gdje je vizija ovog grada? Zašto Hvar u posljednjih 30 godina nije iznjedrio turističkog znalca i vizionara? Zašto? Da jest, bismo li ponovno bili ovdje gdje smo?
Bilo je lako biti stranac u ovom gradu, doći odjeven u- zamislite apsurda- nevinoj bijeloj boji, najesti se u Konzumu, popišati se uz Arsenal, izrigati ispred Katedrale, kopulirati s nepoznatim nekim usred Burga ili Grode, zaspati kao zaklan ispred Franjevačkog samostana, pun loših ugljikohidrata, jeftine vodke, ukrašen nečijom spermom. To su današnje turističke ture, obilasci spomenika kojima se dičimo po medijima, to je ostvarenje kraljevstva nebeskog kakvog je Hvar žudio, žeđao za eurom više kao za manom u pustinji. Kad voliš svoj grad i kad bi ga najradije prokleo i zauvijek napustio, onda je sve ovo kao sol koj a u po rn o podsjeća na ranu koju nosiš u sebi. No dok lijek stigne, bit će kasno. Sepsa i duga, polagana bolna smrt jedino je rješenje. Bez pokoja vječnog.
10