Caffe Montenegro br. 169 Caffe Montenegro br. 169 | Page 14
OVO
PROLJEĆE
na BIJELI
LUK
MIRIŠE
U ovom periodu godine bih obično
pisala o zimskoj turističkoj sezoni u
Crnoj Gori. Ali ove godine na tu temu
nemam o čemu da pišem. Nakon ove
zime nema šta da sabiramo, zim-
ska sezona nije u minusu nego je ovo
minus sezona. Nije je ni bilo. Ja kao
neki turizmobrižnik (izmislila sam
sad na licu mjesta tu riječ, a zašto ih
ne bi izmišljali i bogatili ovaj naš jezik
umjesto onoliko anglizama kojim se
„moderno“ poštapamo), ali u turizmu
sam, ovako ili onako, kao i svako svje-
sno biće u našoj zemlji koje zna da ova
zemlja ne počiva na industriji i nažlost
ni na proizvodnji. Usluge i turizam, i to
je to. Ako nema turizma nemamo koga
ni uslužiti sem ukućana ove nam jedine
naše zemlje i domovine.
Ako ovo bude, a neće nadam se jedna
od najgorih turističkih godina, neće
valjda, evo je tek počela godina, okre-
nimo to u svoju korist, makar ćemo
lako narednih godina u poređenju s
njom dostići rekorde. U svom ovom
pesimizmu proljeća opravdano izazva-
nim, budimo optimisti, makar malo, pa
možda baš neki budući turistički rekordi
14 CAFFE MONTENEGRO
budu toliko veliki pa anuliraju minus.
I dok pišem kolumnu paralelno spre-
mam „bakalar na bijelo“, moj omiljeno
lako-spremi jelo, pa mi misli čas u
kuhinji kod šporeta, čas u kolumni.
No, ako u ovoj kolumni ne bude ništa
pametno rečeno, makar da spremim
ručak kako treba. I tako razmišljam dok
režem bijeli luk, onaj sitni sa ostacima
zemlje po glavicama, a takav je jer je
domaći zahvaljući nabavci moje majke,
inače ja bih morala kupiti onaj krupni,
prebijeli, što u čudnoj plastičnoj mre-
žici stiže, kako kažu, gle čuda - iz Kine.
Nema veze ova konstatacija ni luk iz
Kine sa ovim korona virusom,
svi kupujemo ono što moramo, doma-
ćeg u marketima nema, ali moramo li
bijeli luk uvoziti čak iz Azije. Dakle, raz-
mišljam, zašto ne zasijemo bijeli
luk po cijeloj Crnoj Gori, pročitala sam
da nije zahtjevna biljka, ne traži spe-
cijalne uslove uzgoja, i kod nas može
skoro po cijeloj zemlji da uspijeva.
Jer, ovih dana proljeće mi miriše na
bijeli luk. Kud god krenem osjećam
miris bijelog luka, u javnim prostorima,
na ulici u prolazu među ljudima... I to je
u redu. Bijeli luk je čisto zdravlje, čudo-
tvorac, sprečava i liječi mnoge bolesti,
antibiotik je i antiseptik... i bezbroj jela
ne bi bila tako dobra bez njega. Ali
pojačano konzumiranje bijelog luka
ove zime je izazvano strahom od virusa
gripa, strah od korona virusa... Vazduh
miriše na bijeli luk, što i nije loše jer
bijeli luk dezinfikuje vazduh – uništava
viruse kako u organizmu tako oko nas.
Evo ovako predlažu: stabljiku na kojoj
su ostaci ljuske na kojoj su bili čenovi
zapalite u pepeljari ili na nezapaljivom
tanjiriću i pustite da tinja. Dim koji će
se širiti prostorom nije neprijatan, a
upravo će on ubiti viruse koji se even-
tualno šire prostorom. Spriječićete tako
upale grla, nosa, ali i pluća. Eto onda
znači kad ga jedemo izdišući ga dezin-
fikujemo vazduh, pa ne zamjerajmo
ljudima oko nas oni samo čine dobro, a
ne imaju neprijatan zadah, kako
se to zna reći.
Ljudi su prepadnuti od virusa gripe da
ih je postalo baš briga što im zadah
„dezinfikuje“ prostor, ali ako vama ipak