Caffe Montenegro br. 169 Caffe Montenegro br. 169

OVO PROLJEĆE na BIJELI LUK MIRIŠE U ovom periodu godine bih obično pisala o zimskoj turističkoj sezoni u Crnoj Gori. Ali ove godine na tu temu nemam o čemu da pišem. Nakon ove zime nema šta da sabiramo, zim- ska sezona nije u minusu nego je ovo minus sezona. Nije je ni bilo. Ja kao neki turizmobrižnik (izmislila sam sad na licu mjesta tu riječ, a zašto ih ne bi izmišljali i bogatili ovaj naš jezik umjesto onoliko anglizama kojim se „moderno“ poštapamo), ali u turizmu sam, ovako ili onako, kao i svako svje- sno biće u našoj zemlji koje zna da ova zemlja ne počiva na industriji i nažlost ni na proizvodnji. Usluge i turizam, i to je to. Ako nema turizma nemamo koga ni uslužiti sem ukućana ove nam jedine naše zemlje i domovine. Ako ovo bude, a neće nadam se jedna od najgorih turističkih godina, neće valjda, evo je tek počela godina, okre- nimo to u svoju korist, makar ćemo lako narednih godina u poređenju s njom dostići rekorde. U svom ovom pesimizmu proljeća opravdano izazva- nim, budimo optimisti, makar malo, pa možda baš neki budući turistički rekordi 14 CAFFE MONTENEGRO budu toliko veliki pa anuliraju minus. I dok pišem kolumnu paralelno spre- mam „bakalar na bijelo“, moj omiljeno lako-spremi jelo, pa mi misli čas u kuhinji kod šporeta, čas u kolumni. No, ako u ovoj kolumni ne bude ništa pametno rečeno, makar da spremim ručak kako treba. I tako razmišljam dok režem bijeli luk, onaj sitni sa ostacima zemlje po glavicama, a takav je jer je domaći zahvaljući nabavci moje majke, inače ja bih morala kupiti onaj krupni, prebijeli, što u čudnoj plastičnoj mre- žici stiže, kako kažu, gle čuda - iz Kine. Nema veze ova konstatacija ni luk iz Kine sa ovim korona virusom, svi kupujemo ono što moramo, doma- ćeg u marketima nema, ali moramo li bijeli luk uvoziti čak iz Azije. Dakle, raz- mišljam, zašto ne zasijemo bijeli luk po cijeloj Crnoj Gori, pročitala sam da nije zahtjevna biljka, ne traži spe- cijalne uslove uzgoja, i kod nas može skoro po cijeloj zemlji da uspijeva. Jer, ovih dana proljeće mi miriše na bijeli luk. Kud god krenem osjećam miris bijelog luka, u javnim prostorima, na ulici u prolazu među ljudima... I to je u redu. Bijeli luk je čisto zdravlje, čudo- tvorac, sprečava i liječi mnoge bolesti, antibiotik je i antiseptik... i bezbroj jela ne bi bila tako dobra bez njega. Ali pojačano konzumiranje bijelog luka ove zime je izazvano strahom od virusa gripa, strah od korona virusa... Vazduh miriše na bijeli luk, što i nije loše jer bijeli luk dezinfikuje vazduh – uništava viruse kako u organizmu tako oko nas. Evo ovako predlažu: stabljiku na kojoj su ostaci ljuske na kojoj su bili čenovi zapalite u pepeljari ili na nezapaljivom tanjiriću i pustite da tinja. Dim koji će se širiti prostorom nije neprijatan, a upravo će on ubiti viruse koji se even- tualno šire prostorom. Spriječićete tako upale grla, nosa, ali i pluća. Eto onda znači kad ga jedemo izdišući ga dezin- fikujemo vazduh, pa ne zamjerajmo ljudima oko nas oni samo čine dobro, a ne imaju neprijatan zadah, kako se to zna reći. Ljudi su prepadnuti od virusa gripe da ih je postalo baš briga što im zadah „dezinfikuje“ prostor, ali ako vama ipak

Caffe Montenegro br. 169 Caffe Montenegro br. 169 | Page 14