činjenici da se oko posla nije nasje-
kirao 16 godina. Straha je bilo samo
kada je udario grom – čak dva puta.
Kako izgleda kada udari grom u kuću,
pitam. Grozno, kaže Slavko, iz štekera
varniči struja i čovjek se osjeća bespo-
moćno uprkos odličnom gromobranu.
Dok sam se spuštala stranom ispod
kuće ka fotografkinji Uni koja je „hva-
tala“ nestvarne kadrove, pomislih kako
smo srećne što smo na nekadaš-
njem utočištu velike turske mornarice,
gusarske oaze i zemlji spasa grčkim
brodolomcima koji su kasnije u znak
zahvalnosti u blizini podigli crkvu. Po
licu su nas prskale kapljice nastale
okršajem mora i stijena koje obru-
bljuju Valdanos. Šalimo se kako ne bi
preživio niko da samo malo sklizne i
već sa sljedećim talasom požurismo
na sigurno kopno. I onda, samo malo
podignete pogled: spokoj je zaustav-
ljen na zimskom Suncu koje i dalje
misli da je avgust – prosipa sve nijanse
crvene i ravna zrake spram pučine.
VALDANOS
Mendre i svetionik su mjesto gdje je do sada dolazilo oko
50 mladenaca da se slika, a neki od njih su se baš na terasi
i vjenčali. Mjesto je stavljeno na turističku mapu Ulcinja, ali
konkretnih koraka ka valorizaciji ovoga mjesta još uvijek
nema. Nije bilo ni ozbiljnijih arheoloških istraživanja iako se
vjeruje da bi se mogle naći zanimljive olupine starih brodova.
Utisak je da želite da svako zna za Valdanos i svetionik, ali da
sebično sačuva svoju intimu samo za vas, još makar jedan
put. Nekadašnje vojno odmaralište danas ima lijepu plažu
dužine oko 600 metara i san je za pecaroše, ronioce i istraži-
vače morskih dubina. Čisto, bistro more, vjetrovi koji podrža-
vaju jedra... Kažu da se na poluostrvu nalazi 80.000 stabala
masline, da pojedina stabla navodno potiču još iz Stare Grčke,
a da je većina stara oko 300 godina. Čuvene ulcinjske masline
i njeno ulje, roba ravna zlatu, stizali su trgovačkim kanalima
i anforama od Venecije do Kaira. U svakom slučaju, mjesto
koje očima nudi filmske kadrove.
92 CAFFE MONTENEGRO
Kada je Sunce najzad pošlo na počinak,
krenule smo u penjanje na vrh svetio-
nika. Uz uske čelične merdevine pope-
smo se na oko metar i po široke terasice
na kojoj je lampa. To je mjesto na koje
se od straha nikada nije popela Stankova
žena, a zapravo je tačka gdje svaki strah
prestaje. Sve izgleda nedostojno i slabo
spram neupitne ljepote pučine, odla-
zećeg dana i sve modrije šume. I dok
me je opet pobjeđivao osjećaj došljaka
iz grada - kako bih
sve zamijenila za
ovakva predvečerja,
sjetih se Stankovih
riječi: “Ne kažu zalud
- hvali mora drž' se
kopna... Vidite li koje
je to prostranstvo?
Ono ima svoju ćud,
dok kažete britva
ono promijeni i vri-
jeme i sve... Znate,
more vam uzme
koliko vam da...“, tiho
zaključi moj sago-
vornik, a ja pomislih
da je tako sa
svakom ljepotom.