„ŽIVIM NAJOBIČNIJI ŽIVOT, POĐEM SVAKI DAN DO GRADA NA SAT DVA,
NA RUČAK ILI KAFU, ALI BRZO SE VRATIM. NAVIKAO SAM SE NA OVAKAV
ŽIVOT, TEŠKO DA BIH SAD MOGAO DA RADIM NEGDJE GDJE JE GUŽVA“.
“Čim bi se malo
uzburkalo more, javljao
bih koje plovilo vidim
na horizontu, strijepeći
da ne dođe do tragedije.
Onda su mi rekli da malo
odmorim, jer se uglavnom
radilo o brodovima
koji prelaze okean, a
ne Jadranske vode”.
malo odmorim, jer se uglavnom radilo
o brodovima koji prelaze okean, a ne
Jadranske vode”. No ipak, do tragedija
je dolazilo, a najsurovija je bila ona kada
je more potopilo koču sa tri ribara, od
kojih dvojica nikada nisu pronađena.
Naš najstariji svetionik iz 1886. godine,
upisan u sve svjetske mape, sigurno
pamti vode oko Valdanosa dok su još
bile prepune ribe i jastoga. Danas Stanko
ponekad ode na ribanje, a do skoro je
sakupljao ogromne školjke kojima je
ukrasio kuću u kojoj stanuje. Iako je
ova raskošna dvospratnica u vlasništvu
Uprave pomorske sigurnosti, Stanko i
njegova žena su napravili toplo gnijezdo,
puno morskih detalja. Posjetilac se
osjeća kao u mini muzeju podvodnog
svijeta, a kroz staklene zidove more
može gledati sa tri strane. Sa kopnene,
morate se diviti maslinama starim po
2000 godina i sitnom punokrvnom rasti-
nju od koga bi žene odmah poželjele
kremu za lice i dekolte. Mirisala bi na
najbolje godine, podsjetila na avanturi-
ste-turiste u tada izolovanoj vojnoj uvali.
Uz domaće kolače i dobro vino, slu-
šam lovačku ali istinitu priču: divlje
svinje su im nekada bile prve komšije,
kaže Slavko, dok lovci nijesu naba-
vili savremenu GPS opremu. Osim
skoro desetkovane faune, malo šta se
promijenilo za deceniju i po od kada je
počeo da radi prethodno ostavši bez
posla. „Živim najobičniji život, pođem
svaki dan do grada na sat-dva, na ručak
ili kafu, ali brzo se vratim. Navikao sam
se na ovakav život, teško da bih sad
mogao da radim negdje gdje je gužva“.
Naivno mi se učini da bi se u staklar-
niku u kome sjedimo samo mediti-
ralo, čitalo uz pucketanje vatre, uži-
valo. Trgnu me ipak blaga nelagoda i
pomislih kako nije lako ostati ni sam
sa sobom toliko dugo i svakodnevno.
Slavko kaže da je našao mir, iako
nekad jednoličnost umori. Teško da bi
taj spokoj opisao privilegijom, uprkos
91