P
ostoje neki trenuci, boje, mirisi
i teksture koje vas podsjete
na vremena i uspomene koje
ste mislili da ste davno zabo-
ravili. Trenutak kada sam ušla u malu
radionicu paste u Ulcinju, za mene je bio
jedan od njih. Iako nikad nisam pra-
vila pravu pastu, sve te oklagije, boje,
tragovi brašna i savršeno oblikovani
paketići gipke paste, vratile su me u
našu malu kuhinju i moj dio stola na
kojem sam pravila šarene linije špa-
geta od plastelina. Ta omiljena igra u
zimskim danima magično je oživjela u
mojoj mašti dok sam gledala domaćina
ove priče kako vješto izvlači savršeno
tanke rezance iz svoje mašine za pastu.
Danila Mihailovića i njegovu magičnu
Radionicu paste otkrila sam sasvim
slučajno, prebirajući po haštagovima
tokom dugih čekanja na odgovor pod-
goričkih taksista. Već na prvi pogled,
obilje boja i prilično dovitljivi i šarman-
tni tekstovi objava bili su dovoljni da se
sledećeg vikenda nađem na putu ka
Ulcinju. Nekoliko krivina i uzbrdica dalje
i već sam bila iznad grada, visoko iznad
mora i tvrđave, sa jednim od najneot-
krivenijih pogleda na ovaj dio pučine.
Porodica Mihailović već generacijama
živi u Ulcinju i poznata je po dobro drža-
nom domaćinstvu, gostoprimstvu i kva-
litetnim domaćim proizvodima. Držano
imanje i gostoprimnost bili su jasni već
pri rukovanju, no priču o kvalitetnim pro-
izvodima htjela sam prepustiti Danilu.
Dvadesetosmogodišnji Ulcinjanin se već
nešto duže od dvije godine bavi proizvod-
njom domaće tjestenine. Nakon studija
u Podgorici, posla koji veže za stolicu i
odustajanje od sportske karijere, Danila
je nešto vuklo nazad, bliže moru i sklad-
nijem načinu života u rodnom gradu.
„Niko se u našoj familiji nije bavio ovim
poslom a ja svakako nikad ranije nisam
probao ništa slično“, objašnjavao mi je
Danilo gledajući u more. Pasta čak, kako
kaže i nije bila neki omiljeni izbor jela za
njega. Priznajem da me pomalo čudio
„Ne bih sebe mogao
zamisliti u odijelu,
za nekim stolom i
ekranom, u poslu
koji zahtijeva
zatvoreni prostor i
dugo sjedjenje na
jednom mjestu“
71