Caffe Montenegro br. 164. Caffe Montenegro 164 | Page 64

„Ponijećeš ovo kod Zika da se napravi i
reči mu da ću doć’ da uzmem i platim“.
Prošlo je mnogo godina od prvog puta
kad me otac poslao na Cvjetni brijeg
kod Nijazima Zika Alkovića, jednog od
posljednjih podgoričkih kovača. Vazda
je trebalo naoštrit’ śekiru, prekovat’
kosijer, ispraviti lopatu ili motiku...
Odavno alatom ne rabotamo niti stari,
niti ja. Ziko i dalje u svojoj kovačnici vri-
jedno radi i zarađuje hljeb s devet kora.
Danas kod Zika idem kao kod prijatelja.
Ne samo naše kuće, već i mog ličnog.
Obradovao mi se, ka’ najrođenijem. I
meni i Balši koji je došao da
ga fotografiše.
- Ne volim da poziram, ali ajde kad mora.
Više sam volio da fotografišem, nego da
me fotografišu, kroz smijeh priča Ziko
koji se jedno vrijeme amaterski
bavio fotografijom.
Sjedamo u radionicu i započinjemo
razgovor. A razgovora bez kafe i rakije
nema. Lijepo je počela ova radna subota.
Balša je iznenađen izgledom radionice.
Kaže da je kovačnicu zamišljao kao
mračnu vrelu prostoriju punu dima i
prašine. A kod Zika kao u apoteci. Čisto i
prozračno, nalik na neku konobu,
a ne na radionicu.
ZIKOVA KOVAČNICA VEĆA
ATRAKCIJA STRANCIMA
- Dosta stranaca dolaze da vide kako
kujem. Njima je to interesantno, jer
ovakvo nešto su mogli da vide samo na
televiziji. Skoro mi je pred radionicu sti-
gao autobus pun stranaca koji su došli
da vide što ja to radim. Nijesam mogao
sve da ih primim. U razvijenim drža-
Stari zanati ne donose
sigurnost. Mi imamo
samo ono što zaradimo.
Na zapadu je zanatstvo
zaštićeno i ima podršku
države, pokrajina i
lokalnih zajednica.
vama su stari zanati mamac za turiste.
Svi turisti dođu da vide što to zanatlije
čine, da od njih kupe neku sitnicu. Ono
što mi radimo je ručni rad, a on se svuda
na svijetu cijeni. Da je sreće sve zanatlije
terzije, kujundžije, krojači, slastičari...
bili bi na jednom mjestu i to bi ljudima
64 CAFFE MONTENEGRO
bilo veoma interesantno, pa bi dolazili da
vide. Od toga svi imaju koristi. Usput turi-
sti svrate u restorane i kafane da popiju
piće, nešto pojedu... Što se duže zadrže
ostave više novca. Te pare ostaju gradu.
A ako nemamo što da im ponudimo,
oni samo produže i pare potroše neđe
drugo, sa gorčinom u glasu priča Ziko.