OSMIJEH
ISPOD
maske
A
kako smo samo planirali ovu
godinu… eh. Svak’ je imao neki
plan, a plan uključuje napredak,
kretanje... Planirali smo
lično, porodično, poslovno, na državnom
nivou... Što je i normalan život. Iako je
najbolji plan da nema plana, planirati
se mora. Kad se planira koliko god bio
dobar plan, očekivanja su uvijek izvjesna
čekanja, a sada ostade nam samo
čekanje, „samo da prođe“ i u međuvremenu
„šta će s nama biti na jesen“ , a
bogme i do jeseni... niti znamo do kad
čekamo, ni da li će i kad proći... virus,
bolest... posljedice posljedica.... Strah je
jedina izvjesna stvar sad. Nijesmo se
predali, radimo sa svim ograničenjima i
mjerama i svaki dan prihvatamo nove,
prilagođavamo se, moranje je bez izbora.
Da je po malo tužno, jeste... Može čovjek
skoro bez svega osim bez vode i hrane,
kažu može se i bez svakoga - s čim se
ne slažem, ali kad uđem u lokale, nove
ili stare, a tamo sve izglancano, novi
meniji lijepo odštampani, konobari u
finim uniformama, podrazumijeva se
sa maskama... a gosti, gostiju nema,
pa nema. Nema jer se ne smije, nema
jer se nema... Pa plaže, sa novim imobilijarom,
pa se prilagodile, distanca,
sredstva dezinfekcije, konobari ne
dodiruju masku na 50 ljetnjih stepeni
uslužuju trčeći po plaži... i ne žale se.
Niko se ne žali da mu je teško da radi,
samo da je teško što se ne radi...
Posmatram konobare u lokalima, na plažama
u restoranima... recepcijsko, hotelsko
osoblje sa maskama... i pitam se šta
ćemo sad, imaju li ili nemaju osmijeh,
može li im se sad zamjeriti da se gostu
dovoljno ne osmjehuju... ja zamišljam
osmijehe ispod tih maski, vidim da im
se oči raduju gostima... “Oči zbore što
im veli srce.“ (Petar II Petrović Njegoš)
A ne bih da zvučim patetično ili otužno,
a pesimista nijesam nikad bila, moj
život to zna... ali bude mi i tužno i žao,
toliko truda, rada, znoja i nade uložene
za ovu sezonu. Pa svih tih novih hotela
malih i velikih, sa velikim očekivanjima
i jednih i drugih... Pa svi ti prazni brodići
na obalama jezera, samo barke ribara,
neka jedrilica... nema one radosti kad se
maše sa brodova kupačima na plaži, a oni
otpozdravljaju... Pa prazna seoska domaćinstva
što su čekala goste ove sezone...
Nedostaje mi slijetanje aviona na
tivatski aerodrom, ono kad ležiš na
plaži i normalno ti da lete skoro pa u
12 CAFFE MONTENEGRO