PREMA PREDANJU,
VODENICA JE SAGRA-
ĐENA NEGDJE U 16.
VIJEKU. OD TADA RADI
BEZ PRESTANKA. U
MANASTIRU OSTROG
POSTOJI ZABILJEŠKA
DA JE SVETI VASILIJE
OSTROŠKI DOBIJAO
HRANU UPRAVO IZ
OVOG MLINA, PRI-
ČA NAŠ DOMAĆIN
pivo najbolje hladi u potoku nazdravljamo
i započinjemo priču.
PITAMO GA OTKUD MLIN
MILATOVIĆA, A ON – DAUTOVIĆ.
- Ovo je mlin moga đeda Mirka
Milatovića. Đed ima 93 godine, i sada
živi u Podgorici, pa zadnjih par godina
oko mlina ja rabotam. Ne zna se
tačno koja sam generacija mlinara, ali
prema predanju koje moji preci prenose
s koljena na koljeno ova vodenica
je sagrađena negdje u 16. vijeku. Od
tada radi bez prestanka. U manastiru
Ostrog postoji zabilješka da je Sveti
Vasilije Ostroški dobijao hranu upravo
iz ovog mlina, priča naš domaćin.
Prema predanju vodenički kamen
je donesen sa Kosova. Upravo zato
i vjekovima melje žito ne samo iz
Bjelopavlića, nego i iz mnogih sela okolnih
krajeva. Domaći kamen je porozan
i teško bi mogao izdržati toliki niz
godina neprekidnog rada. Kamen je
neophodno oštriti kako bi brašno bilo
dobro. To je, kako nam priča Mićo, ne
baš laka rabota, ali da je on to s ljubavlju
od malih nogu učio od đeda Mirka.
- Kao mali često sam dolazio u ujčevinu.
Zavolio sam vodenicu i stalno pomagao
đedu. Godinama sam „pekao“ vodeničarski
zanat i danas nastavljam vjekovnu
tradiciju mojih predaka. A priča je počela
slučajno. Usadio sam bio neki kukuruz
na svojoj njivi, i od njega napravio
brašno. Supruga je spremala hljeb,
kačamak, proju i svi moji prijatelji koji
su probali ta peciva su bili oduševljeni.
Odlučio sam da zasadim neke autohtone
domaće sorte žitarica koje dobro uspijevaju
u ovom kraju. Sorta žuti jarik je
specifična jer ima krupno slatkasto zrno.
Još jedna specifična vrsta je čuveni bijeli
kujavski kukuruz poznat kao osmak,
kazuje Mićo i dodaje da su Kujavljani
poznati kao odlični uzgajivači žitarica.
Sve što izađe iz ove vodenice ima ukus
tradicionalnog kukuruznog brašna. Tako
je, kaže Mićo, i kod ostalih pet vodenica
u ovom kraju. Zanimljivo je da se
mlinovi u ovom kraju dijele na ljetnje i
zimske. Mlin Milatovića je ljetnji jer radi
u ovom periodu. S jeseni i zime kad vode
nadođu i Zeta se izlije mlin biva često
potopljen. Tada rade zimski mlinovi i
Bjelopavlići i susjedna plemena nikad
nijesu mogli biti bez mlinova i brašna.
Ovaj kraj je bogat vodama i vodenicama,
pa su pored Milatovića, vodeničari
bili i Radonjići, Perovići i Raičevići.
IME JE PRODAVALO BRAŠNO
Zidovi mlina Milatovića su tokom
vjekova svjedočili raznim vremenima,
ljudima i pričama.
- Đed je cio život proveo u mlinu. Pričao
mi je on, a dosta priča je čuo od starijih,
da su ovdje dolazili ljudi iz dalekih
krajeva da melju kukuruz, pšenicu,
raž, ječam... Putovali su na konjima i
magaradima, sa bagažima i vrećama
93