BUDI
TAMO
ĐE JE
SVE
po tvom
Prošla je, iako smo svjedoci,
mada možda još nesvjesni
toga, jedna era, poglavlje
civilizacije, ovog puta nije
rat promijenio svijet, a opet je rat koji
nas je sve na planeti ugrozio. Jedan
virus i mi svi protiv njega... za sad
moramo živjeti s njim. I sa strahom.
Sve se mijenja, i mijenjamo se i mi, samo
što je još uvijek rano da konstatujemo
te unutrašnje promjene, očitovaće se u
budućnosti, istorija će se pisati o ovom
razdoblju na Zemlji. Mi stariji joj prisustvujemo
i dio smo promjene, mlađi će
imati vremena da saznaju šta je ovo i
kako i zašto bilo... Pa, na mlađima svijet
i ostaje. No, dok smo tu, na našoj Zemlji,
koliko god se privikavali na strah od
neizvjesnosti i učili da se ne bojimo već
zaštitimo, treba i da živimo ipak najbolje
što možemo u datim okolnostima. Jer,
ja vjerujem da je strpljen spašen, da će
opet biti sloboda kretanja i druženja kao
nekad pa nek' se ostalo i promijeni...
Opet kao u izolaciji, kontaktiramo s kim
moramo, porodice se osamljuju, prijatelji
samo najbliži sastaju..., a opet i nije
tako, volimo se sa po nekim vidjeti, a
i moramo, vratili smo se na posao...
Posljednjih mjesec dana zbog svega
što se dešava nije bilo gužvi niđe, ni na
moru, ni na planini... Ljudi su se galili po
plažama ni da su im privatna svojina,
nije li i to lijep osjećaj... bez obzira na
razloge, jer tako je kako je, mi smo u
momentu u kome smo, nikome nije milo.
Primijetila sam da su Crnogorci shvatili
da će zaista ljetovati doma u društvu
s prirodom i da su se dali u potragu
za najljepšim mjestima, da aranžiraju
svoje trpeze na obalama jezera i rijeka,
prave dekoracije na planinskim livadama...
Korpe za piknik se nijesu nikad
bolje prodavale. Ne idemo u posjete jedni
drugima s bocom i bombonjerom, no
ako se i družimo, dogovaramo se šta će
ko ponijeti domaćinu tih mini druženja u
prirodi. To treba da nam ostane navika.
Da se zovem u goste u šumu, na morsku,
jezersku, rječnu obalu, na livadu...
Nema tog enterijera koji može dati ugođaj
koji može priroda, nema tog osvježivača
niti mirisnog eteričnog ulja ljepšeg
od trava od kojih ista spravljaju, i nema
tog alkohola koji „udari” kao endorfin i
poveća adrenalin kao čist planinski razrijeđen
vazduh ili onaj pun joda, i nema
ljepše muzike od orkestra u kom cvrkuću
ptice i šume talasi ili pjeva vjetar...
Vaše je da ponesete ćebence, neko voće,
neko piće, i neke čaše, nelomljive, lude
da mogu da se „zabodu“ u pjesak i na
livadu..., neke lijepe daske za rezanje,
sudne krpe one vezene, stolnjak majčin
romantični... Ima mnogo tih „enterijerskih“
elemanata stvorenih za druženja
u prirodi i ne ugrožavaju istu jer što
donesete, osim hrane i pića naravno,
to i odnesete. I još nešto, priroda je pet
friendly, svaki ljubimac je rado viđen gost,
i on će vam biti zahvalan i presrećan. I
fotkajte, fotkajte... bilježite... to su super
12 CAFFE MONTENEGRO