TESLICA JE
GLAVNA ALATKA ZA
GRADNJU ČUNOVA I
UPRKOS NAPRETKU
TEHNOLOGIJE DOSAD
NIJE NAPRAVLJENA
ELEKTRIČNA. IAKO
OBOJICA VAŽE ZA DOBRE
MAJSTORE KAŽU DA NE
MOGU NIKAD DOSTIĆI
VJEŠTINU KOJU JE IMAO
NJIHOV PREDAK BLAŽO
KOJI JE BIO UMJETNIK
ZA ČUNOVE
na generaciju.
- Samo nekoliko caka da prenesemo,
izradom čunova bi mogao da se
bavi svako. Ali u tome je tajna našeg
uspjeha i dugotrajnost tradicije. Mnogi
su pokušavali da rade čunove, ali nijesu
uspijevali. Znali su da daju nižu cijenu i
primame neke naše mušterije, ali svi bi
se vraćali kod nas kad bi dobijali čunove
koji nijesu dobro urađeni, priča nam
Marko. Na Markovu priču nadovezuje
se njegov otac.
- Ja pitam dasku đe ću da je postavim.
Ako pada ne neku stranu ne možeš da
je postaviš, a da se cijeli čun ne izvrne.
Nema toga majstora koji bi takav čun
mogao da popravi. Đe pođe takva daska
poći će i cijeli čun, kaže Janko i dodaje
da metar samo koristi da izmjeri dužinu,
širinu i dubinu čuna.
MARKO NASTAVLJA PORO-
DIČNU TRADICIJU
- Kući sam, radim to što volim i što mi
se sviđa. Tu sam uz oca, dajem ideje za
neke nove modele plovila, da stvaramo
neke inovativne modele. Sviđa mi se
ovaj posao. To je tradicija i ne bih volio da
stane ili ne daj Bože izumre”, kaže Marko
NAJVIŠE POSLA JE BILO DEVEDESETIH
Devedesete godine prošlog vijeka većina ljudi pamti po velikoj nemaštini. No, Brnovići su u to vrijeme
imali pune ruke posla. Dešavalo se i da 30 ljudi čeka prevozno sredstvo.
Najviše su se tada tražili veliki čunovi koji su mogli da prenesu četiri do pet tona tereta, ponajviše
bačvi sa naftom. Najveći čun koji smo uradili u našoj radionici bio je dug 10 metara, a širok 2,5 metra.
To je bilo vrijeme šverca preko Skadarskog jezera, pa su čamci bili deficitarni. Mnogo smo čunova
napravili tih godina, prisjeća se Janko i dodaje da je tri godine radio bukvalno dan-noć da bi
ispoštovao narudžbe.
Cijena tih velikih čunova je bila oko dvije i po hiljade maraka, a mnoge je uradio na veresiju. Dešavalo
se da mu 10 do 15 hiljada maraka brodova bude na veresiju, a u to vrijeme to su bile velike pare.
- Tada su mi dolazili najviše ljudi iz Zete i Malesije. Potražnja za plovilima je bila ogromna. Ljudi su
čekali da im napravim brodove da bi mogli da rade – ispričao nam je Janko.
koji je ovaj posao zavolio uz
pokojnog đeda.
- Iako me tata nagovarao da završim
fakultet, ja sam izabrao da nastavim
porodični zanat. Da je lako – nije, ali ja
volim ovo da radim. Ima tu dosta rabote,
nije lako prebacati i okretati čunove.
Samo dno čuna ima pola kubika daske
što je skoro pola tone. Ali ta sreća koja
me obuzme kada je čun gotov ne može
da se uporedi sa nekim običnim poslovima,
kaže Marko i dodaje da voli jezero,
plovidbu i da mu to pričinjava radost koja
se ne može parama platiti.
- Mislim da će čunova biti dok je jezera.
Vrijeme je pokazalo da od čunova za plovidbu
jezerom nije napravljeno ništa bolje,
kaže Marko i obećava da će nastojati da
porodičnu tradiciju prenosi i na generacije
Brnovića koje će dospijevati.
77