ali imaju dobru saradnju sa Borom
Kovačevićem koji im tu sirovinu
redovno dostavlja.
- Metalni i plastični brodovi po jezeru ne
mogu da izdrže 40% udara vjetra i talasa
koje može da izdrži drveni čun. To je
uslovljeno i građom, ali i oblikom čuna
koji je aerodinamičan, zašiljenog pramca
stvoren da siječe talase, kaže Janko.
Zbog specifične izrade i jedinstvene
konstrukcije stari drveni čunovi najbolje
odolijevaju prilikama na jezeru. Iskusni
mještani naselja koja gravitiraju ka
jezeru znaju da jaki vjetrovi i talasi mogu
lako da okrenu brodove, dok manji
čunovi uspijevaju da im odole.
Na jezeru je dosta metalnih čamaca, ali
oni nijesu dobri iz više razloga. Jedan
od njih je i to što ne podnose najbolje
talase. Naime, popularni motori “pente”
na metalnim brodovima koji imaju širi
zadnji dio i vraćaju vodu ne mogu tako
dobro da rade i pokreću čamac kao što
mogu na drvenim čunovima. Brnovići
kažu da čunovi, iako su duboki svega
pola metra, bez problema podnose
talase visine jednog metra.
OD MUNIKE JE NAJBOLJA
GRAĐA
Vijek čuna je u prosjeku deset godina.
Čun treba čuvati zimi u zavjetrini, da
mu vjetar ne šteti. Ljeti mu je najbolje u
vodi, jer ako ga upeče Ilinsko sunce to
mu šteti. Drvo treba čuvati, premazivati
da bi duže trajalo.
Brnovići izrađuju čun za dva do tri dana.
Nekad se koristila daska od drveta
kestena ili murve, jer u stari vakat teško
je bilo nabavljati drvo sa sjevera gdje
ima borovine.
- Danas se za izradu koristi daska od
munike, posebne vrste borovine koja
raste na planinama Štitovu, Bratkovu,
Lebršniku, Maganiku i Ponikvici. To je
vrsta između crnog i bijelog bora. Smola
je kod ovog drveta ravnomjerno raspoređena
što nama olakšava rad. Građu je
najbolje brati u zimskom periodu, kad
priroda miruje. Ako se drvo bere tokom
ljeta lakše ga napadaju paraziti i brže
trune, kaže Janko i dodaje da se sjeća
kad je bio sasvim mali da su njegovom
ocu Blažu građu donosili iz Kovačkih
dolova u Bjelopavlićima i iz Župe nikšićke.
Danas je i građu teško nabaviti,
BEZ TESLICE NEMA NI ČUNOVA
Teslica je glavna alatka za gradnju
čunova i uprkos napretku tehnologije
dosad nije napravljena električna. Iako
obojica važe za dobre majstore kažu
da ne mogu nikad dostići vještinu koju
je imao njihov predak Blažo koji je bio
umjetnik za čunove. Sve što je imao od
alata bile su teslica, ručna blanja i ručna
šega. Nikad u ruke nije uzeo električnu
spravu ili motornu šegu.
- Stizali su nam na popravku neki čunovi
koje je on radio. Jedan Vukčević živ nije
htio da proda čun samo zato jer mu ga
je radio moj otac - priča Janko i dodaje
da bi mještani Vranjine i sad na 100
metara mogli da poznaju njihove čunove
jer se drugačije ponašaju na vodi.
Nije bitno je li čun izglačan ili nije. Bitno
je da ima dobru liniju, da je stabilan i da
je “povozit”, kako se kaže za čamac koji
se lako vozi. Janko kaže da bi njihov čun
nekom laiku bio identičan bilo kojem
drugom. No, kada bi im stavili pentu on
bi ga pretekao kao od šale.
Vještina pravljenja barki je porodična
tajna koja se prenosi s generacije
DOLAZILI SU KOD
BRNOVIĆA JAPANCI DA
SNIMAJU REPORTAŽE I
VIDE KAKO “JAMAHINE”
PENTE RADE NA
ČUNOVIMA. DOLAZILE SU
EKIPE IZ ANADOLIJE, AL
DŽAZIRE, TV VOJVODINE,
RTS I MNOGE DRUGE
DA PRAVE REPORTAŽE
O OVIM VRSNIM
MAJSTORIMA KOJI
BAŠTINE TRADICIJU
STARU MOŽDA KOLIKO
JE STARA I PLOVIDBA
SKADARSKIM JEZEROM.
76 CAFFE MONTENEGRO