Foto: Unsplash
TOLIKO ŽUDIMO ZA NAJSITNIJIM OHRABRENJEM, TAPŠANJEM PO RAMENU I
ISKRENIM OSMIJEHOM KOJI ĆE NAM DATI ONU KONAČNU POTVRDU DA SMO NA
PRAVOM PUTU, DA NAŠ ŽIVOT VRIJEDI I DA SE DOBRO NAGRAĐUJE DOBRIM. TO
NAM JE TEMA SVIH TEMA OVOG BROJA.
kako nam odgovara. Život čine male
stvari. One su te koje su velike. Ne zaboravite
koliko su vam nedostajale. Pazite
na sitnice u svom životu. One su vi.
Obradovalo me kad sam ovog mjeseca
nakon izolacije primijetila toliko malih
stvari koje su ljudi uradili u izolaciji i pri
tom uživali u njima, toliko projekata i
ideja koje su se konkretizovale u te slatke
male stvari, a još su funkcionalne - u
male biznise koji su toliko čekali da budu
pokrenuti... Neki su sanjali godinama da
im se ideja realizuje. Uživala sam u tim
malim – velikim stvarima drugih ljudi koji
su ih ostvarili baš u ovom periodu kad je
najteže bilo... a nije ni sad lako. Njima je
ovaj broj časopisa Caffe Montengra uveliko
posvećen… Jer zaslužuju, jer njihova
ideja je pronašla svoju svrhu – primjer su
i uzor talentovanim i ambicioznim ljudima
kojima trebamo pružati prilike i podršku
jer oni pokazuju da se radilo i kad se nije
radilo skoro ništa i da svijet nije stao…
Koliko puta si prijatelju rekao dobru
riječ na stvari koje mu se događaju
u životu? Toliko malo ohrabrenja je
potrebno, nekada i samo jedna riječ
da osoba pokrene domino efekat koji
transformiše čitav život. Toliko žudimo
za najsitnijim ohrabrenjem, tapšanjem
po ramenu i iskrenim osmijehom koji
će nam dati onu konačnu potvrdu da
smo na pravom putu, da naš život vrijedi
i da se dobro nagrađuje dobrim. To
nam je tema svih tema ovog broja.
Jer oni koji u sebi ne mogu osjetiti
malenost velikih stvari, skloni su ne
vidjeti veličinu sitnica u drugima. Šta god
nekome bile sitnice, ničije sitnice nijesu
smiješne nego su tome nekome baš
važne. Sitnice su nas održale i obradovale.
I zato vam u ovom broju donosimo
puno lijepih “sitnica” drugih
ljudi koje će vas obradovati. Jer…
“Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća.
Zato ja volim male stvari. I velike torbe.
Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem
još poneku šetnju između očekivanog
i neplaniranog.” (Ivo Andrić)
13