BRZO S(V)E
ZABORAVLJAMO
Kada mi je otac umro u njegovoj
41-oj godini, moja
baba Krstinja je na sahrani
sina jedinca stalno ponavljala
:“ne daj Bože zaboraviti“. Mladi smo
ostali bez oca ne znajući šta je smrt
dok je nijesmo kao djeca upoznali oči u
oči. Ne iz priča. Tako mlađahna slušajući
babu kako ponavlja „ne daj Bože
zaboraviti“ tad sam pomislila onako
utrnula od bola da je baba od tog istog
bola skrenula sviješću... Kasnije nakon
dosta godina, jer nikad te riječi nijesam
zaboravila, pa sam pitala babu koja nije
psihički skrenula, no se stoički nastavila
živjeti zašto je to tad govorila... Kako
majka može zaboraviti smrt sina jedinca,
i to majka koja je izgubila prije njegovog
rođenja troje djece još kao male...
Baba mi je objasnila da od goreg, i kad
mislimo da nam je najgore postoji još
gore. I da ako se desi to još gore, zaboravi
se ono kad nam je bilo najgore u životu.
Da postoji uvijek bol koja nadjačava onu
najveću, a da mi njena unučad treba da
budemo zdravi, da ne bi podnijela da se
nama šta desi... To bi bilo gore od goreg.
I zato ne daj Bože zaboravit najveću
bol... jer uvijek može biti veće i gore.
Neke stvari se ne zaboravljaju samo se
čovjek u zlu ponizi, u dobru ponese…
Ovu sam priču prepričavala mnogim
mojim prijateljim, pretežno u teškim
trenucima, ne kao utjehu, nego kao
životnu mudrost i istinu. Pričala sam
je i puno za vrijeme pandemije korona
virusa kad su mnogi mislili da im je
najgore... Sada, kada je, nadamo se,
najgore prošlo i nadam se zauvijek,
mislim da ne treba da zaboravimo kako
nam je bilo najgore dok smo se suočavali
sa strahom i bezbroj teškoća...
Da nam ne bi gubici bili ti koji nas uče
uživati u životu, važno je shvatiti koje
su to naše "male-velike" stvari. U čemu
uživamo u našoj svakodnevici, koje su to
stvari koje nas vesele i mame osmijeh
na lica? Možda je to pomisao na porodicu,
djecu, kućne ljubimce, vino, more...?
Možda je to pogled u nebo, drveće, prirodu?
Možda su to kombinacije boja
koje izvučemo iz svog ormara, sredimo
se i zadovoljno gledamo u ogledalo?
Nekad fokus na sitnice pomaže
da se prebrodi težak period.
Takođe, u vrijeme pandemije i izolacije
tako su nam postale važne sitne
stvari, a neke velike važne stvari su zauzele
mjesto tim nekadašnjim nebitnim
koje su se podrazumijevale kao rutina.
Nedostajale su nam te nekadašnje sitnice...
Ta rotacija je došla silom prilika,
no jel' nam pokazala da ustvari možda
stvari ne stavljamo na njihovo mjesto i
da nas te sitnice čine srećnim i nakon
epidemije. Jesmo li ih odmah zanemarili
i stavili pod „sitnice“. Da nam je
bez njih teško iako ih u redovnoj situaciji
zanemarujemo i ne pridajemo im
važnost, jer su, jelte samo sitnice...
Da, stvarni život se se sastoji od
sitnica. Vrlo rijetko se nudi prilika
da odjednom učinimo veliku stvar.
Komplikujemo život i to je pandemija
pokazala kad smo mogli čak i bez onoga
što nam je stvarno nedostajalo. To je
ustvari ono što stvarno i volimo. Ustvari
komplikujući život mi ga ni ne živimo
12 CAFFE MONTENEGRO