Caffe Montenegro 163 Caffe Montenegro 163 web

vjerovatno činile šerpe bez poklopaca, podstakao me je da pomislim koliko ima sela u Crnoj Gori koja bi mogla imati zaostavštinu u predmetima i uspo- menama kao što je ima ovo mjesto, Gradišnjica. Sigurno da je izvorni način života crnogorskog seljaka, u boho i vintaž ekspanziji, izuzetno zanimljiv turi- stima, umjetnicima, dizajnerima... Sve su priče možda ispričane, ali na seosku mudrost niko ne želi biti gluv. Međutim, potrebno je prikupljati i sačuvati pred- mete, sačuvati priču i voljeti svoj život koji je vođen prije „svjetala velikoga grada“. Kao seosko dijete koje je odla- skom u tadašnji Titograd na studije pa u Prizren napravio dobru pravničku karijeru, Slobodan je ostao onaj koji se sa ponosom sjeća. Ugodniji život koji će kasnije voditi dokazaće mu da ni u kom- foru nije sreća, pa tako ističe da su rura- lan način života i surova borba da se pre- živi i uspije, ispisali najnježnija sjećanja. RECEPT ZA PROJAČINKU: Tanja Bakić, Dušanova supruga, pomaže u kuhinji, ali je vrijedna i tokom godine kada pri- prema napitke, slatko i džemove od zove, jagode, trešnje, višnje, breskve. Čitaocima časopisa Caffe Montenegro ipak predlaže da naprave jelo koje je sama izmislila, a zove ga Projačinka. Projačinka se pravi od projinog brašna i malo pšeničnog, radi teksture. Dodaju se jaja, mlijeko, so, da gustina bude kao za palačinke. Tako se i isprže. Na kraju, između dobijenih “palačinki” stavlja se fil od zelja i sira, kao za pitu. Na kraju se sve zapeče u rerni. ka planini tražeći mir“, kaže Slobodan. Kada smo ušli u etno muzej, kako Slobodan naziva drvenu kolibu pored restorana, iznenadio me je broj pred- meta koji su svjedoci načina života prije samo 50 godina, a koji se današnjem tehnološkom svijetu čine kao praistorij- ski rođaci. Stare pegle, skromno limeno posuđe, đžemperi i sakoi nagriženi živo- tom i moljcima, dokumenta sa tragovima razbijenih država, stara vaga, rustični šareni kredenac u kome počivaju glineni ćupovi i iskrzane đžezve. Tu su i stari mlin za kafu i fenjer, pojila za sitnu stoku i samari, vile, rala i stare grabulje... Po zidovima su zakačene poruke “Sa svakim ovim predmetom živi po jedna uspomena na život koji sam ovdje živio do 19 godine. Oskudno je bilo sa suđem, zime su surove. Ipak, kao djeca bili smo po katunima presrećni, trčali smo za ovcama i kravama, igrali smo “lopte” što je zapravo fudbal, žmure i slično. Život je bio veoma ispunjen, lovili smo ribu rukama. Uveče se jela zelja- nica i krompir, baba ti priča priče pod svjetlošću fenjera. Dan je bio jedan tren. Jedino smo morali puno da čitamo”, prisjeća se moj sagovornik, penzio- gostiju koji nimalo stidljivo pišu svoje impresije mjestom. U desnom uglu je stari kamin, vretena i pre- sice, tanki limeni tiganji... Najdublji utisak u „etno muzeju“ je na mene ostavila okačena kožna torba koju je nosila Slobova majka u trenutku smrti. „Nikada je nisam otvorio. Jednostavno, plašio sam se, danas još osjećam strah od tog jula kada je otišla, od grmljavine, iako sam bio formiran čovjek, oženjen, ali jednostavno strah i poštovanje su doveli do toga da je nikad ne otvorim..“ Miris starog drveta i mahovine, ostaci skromne seoske „kuhinje“ koju su nisani sudija i aktivni tužilac Euleksa na Kosovu. Iako je danas Gradišnjica gostu veoma pitomi ugođaj, jasno je da nije bilo ni malo pristupačno mje- sto za osnovca, a kasnije i srednjoš- kolca. Na moju opasku da je strašno da malo dijete prti do škole dva i po sata u jednom pravcu, najčešće po dubo- kom snijegu, Slobo me odmah prekida. “Nije greote, da mi je vratiti te dane…, to je nešto najljepše u mom životu. Sve pokušavam da sretnem negdje sebe iz 51

Caffe Montenegro 163 Caffe Montenegro 163 web | Page 51