Izluđivala si me obiljem medovine u svojim amforama,
Koje si pretakala pred mojim očima
U teške ćupove,
I to uvijek neposredno prije mojih juriša,
Da bi me tako uvjerila u svoju neosvojivost.
Na moj vučji zov odgovarala si gugutom,
Instinktivno, dakako,
A kad su se,
Prilikom mojega lagumiranja donjih temelja tvoje utvrde,
Zaljuljala dva tvoja tornja nad bedemskim vratima,
Ti si se hihotala.
Tada sam konačno shvatio:
Ako pomno rasporedim vatre od mirisne cedrovine,
Pod tvoje bočne bedeme,
Ovaj put posve s nutarnje strane,
Nećeš moći odoljeti!
Zaplesat ćeš,
Omamljena dimom i toplinom koja dolazi odozdo,
Svoj salomski ples predaje,
Noseći moju krvavu glavu na knjizi optočenoj zlatom,
Koju pismoznanci zovu Knjigom kraljeva,
A da ja nikada neću saznati kako je tamo dospjela.
Ja, Oscar Wilde.
71