jutro
ono kad neću da odem
od sebe
a ipak odlazim
ceo autobus mi je porodica
umornih ranoranilaca
ostavili smo negde
svoj san
odraz u ogledalu
nečije ruke
ne gledamo se stisnuti
topli i sami
putujemo sve dalje
ćutljivi
osuđenici svoje vernosti
zbog koje svet
iz dana u dan
ostaje isti
kad bi bar neko od nas
u šest ujutru
odjednom zapevao
185