AGONIJA U ASTAPOVU
(Uz godišnjicu smrti Lava Tolstoja)
Uteći želiš. A ne znaš od čega.
Napisao si i posljednje slovo.
Zaustavljaš se. Nema više bijega.
Zadnja stanica: mrazno Astapovo.
Soba puna… Ti nagnut već nad grobom.
Grabi te spazam, stiže neizbježno.
Likovi tvoji rastaju se s tobom.
Svaki bi htio reći nešto nježno.
Tad neka žena stiže nepozvana
Dok ti u sobi rastaješ se s duhom.
A što to radi?... Pa je li to Ana?
Lijevak za gluhe stavlja ti na uho.
Da uho tvoje, prije zadnjeg mraka,
Još jednom čuje strašni pisak vlaka.
142