Tako ćemo, dušo, kad nas prođe nagon,
Bez imalo strasti, bez riječi, bez slova,
Nosit svoja srca kao prazan vagon,
U maglama mraznim, blizu Astapova.
Možda me se sjetiš (dok te korzet muči),
Dok nabrekloj dojci raskopčavaš puce,
A ja tebe možda u kavanskoj tuči,
Kada finski nož mi zarinu u srce.
Ako te se sjetim kao lake žene,
Oh, reci mi, draga, prije no ću pasti:
Od ljubavi svete, čiste, uzvišene,
Je li bio slađi… onaj časak strasti?
A ti ćeš mi reći, bio si sa damom,
U trenutku strasnom - sve je bilo čisto,
Jer dok tijela naša gorjela su plamom,
Ljubio si drugu. I ja drugog, isto.
14