KOZJOM STAZOM
Nakon dugo godina opet šećem s Petrom uz šum mora
u pauzi razgovora gurnemo kamenčić u tamno dolje
potom zašutimo okrećući riječi negdje unutra u sebe
ispovijedajući se kršimo pravila prešućujući
jesmo li se ikada ovih godina iz konkurentskih
svjetonazora poželjeli nepovratno gurnuti niz liticu
gdje ispod djeca iz pijeska ljeti grade babilonske kule
nedaleko njih razbojnici nehajno češkaju velika muda
sjećajući se majki koje su im unucima isplele rukavice
nemoguće ih je više razuvjeriti da nisu bili razapinjani
kada se raziđemo opet ću te pisati, ti ćeš me misliti
prenositi kamo god budeš nosio kovčege
sa mnom opijenim u njima od svega već zatvorenog
sada bih nešto pilio kroz rešetke pogledom milujući
obraze premlade samostanske krasotice
osjećam krajnji je čas
pa da je i prekasno na njenim leđima gradit ću puževu kućicu.
ORNI PENJAČ
Na glavnom trgu metropole ležim na leđima
i gledam u zamračen svod s prstima punim suza
napokon shvaćajući da sam s njima uništio sve
što se s njima dalo do ovoga časa pokoriti
uz nemjerljivu pomoć stidljivih humanista iz sjene
pokrivenih lica dnevnim novinama
ne za dugo ponekad sjednem kraj njih na klupu
361